Nazocnost dužnosnika iz županijskih i državnih turistickih i poljoprivrednih vlasti na Danima otvorenih vrata agroturizama Istre izrodila se u najavu novih pregovora o poboljšavanju zakonodavne regulative agroturizma. Do nekih je poboljšanja vec došlo u minulih nekoliko mjeseci, iako smo daleko od razloga za zadovoljstvo.
Ono što godinama nije uspjelo nikom drugom, postigli su Agencija za ruralni razvoj Istre (AZRRI) i županijski Odjel za poljoprivredu s nekoliko dopisa i razgovora u Ministarstvu turizma u Zagrebu, ali tek predstoje razgovori s Ministarstvom poljoprivrede.
Hrvatski je sabor 2. srpnja 2010. usvojio "Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti", s nekoliko bitnih novih olakšica za pružanje ugostiteljskih usluga na seljackim domacinstvima.
Prva je olakšica u povecanju dozvoljenih kapaciteta. Zakon takoder kaže da se gostima mora ponuditi i usluga prehrane, minimalno dorucka. Bitna novost je da osoba koja je nositelj ugostiteljskih usluga više ne mora biti i vlasnik objekata odnosno zemljišta, drugim rijecima, sada se posao može raspodijeliti unutar obitelji.
Iznimno se na seljackim gospodarstvima može ugostiti i više od 80 gostiju ili "izletnika", kako ih zakon naziva, i to prigodom tradicijskih proslava i manifestacija. Takvih "iznimnih prigoda" može biti najviše pet puta godišnje, a tri dana unaprijed ih treba prijaviti podrucnoj ispostavi Državnog inspektorata.
Proširen je broj tzv. turistickih usluga koje seljacko domacinstvo može pružati, primjerice sudjelovanje u berbama voca i povrca, ubiranje ljetine, lov i ribolov, vožnja kocijom, camcem, biciklom, jahanje, edukativne radionice o poljoprivred i tradicijskim obrtima i niz drugih. Ova odredba je bitna jer omogucava da agroturizmi na tome zaraduju.
No, sve je to nedovoljno i još uvijek daleko od suštinskog rješavanja vecine problema koji tište rijetke preživjele agroturizme. U postojecem zakonu je ostalo sporno još mnogo bitnih odredbi. Jedna od njih je nedorecena formulacija o "pretežito vlastitoj proizvodnji" namirnica koje seljacka domacinstva smiju nuditi.
K tomu, opca je suglasnost da bi jela u agroturistickoj ponudi trebala biti tradicijska, ali ni od koga nije propisan katalog tradicijskih jela. I kad bi postojao, vjerojatno bi izazvao još vecu zbrku, jer tko bi se u nekom ministarstvu usudio propisati koja se jela "smiju" pripremati i nuditi u Istri, a koja u Dalmaciji ili Slavoniji?
Zatim, nedostaju odredbe o mogucnosti zapošljavanja radnika koji nisu clanovi domacinstva. I dalje je sporno što objekti seljackog domacinstva podliježu klasicnoj turisticko-ugostiteljskoj klasifikaciji i kategorizaciji pa domacini, primjerice, imaju problema ukoliko im stropovi u tradicijskim kucama nisu dovoljno visoki.
Ministarstvo poljoprivrede ce uz razmatranje zakonskih nedorecenosti morati rašcistiti i niz odredbi koje se ticu same poljoprivredne proizvodnje.
I šecer na kraju: agroturizam je u nas još uvijek zakonski ilegalan pojam. Mjesto koje mi u žargonu nazivamo "agroturizam" naši zakoni i pravilnici trenutacno nazivaju "izletište" ako se u njemu nude topli obroci, odnosno "vinotocje" ako je u pitanju kušaonica vina ili drugih pica u kombinaciji s hladnim narescima.
Državnog tajnika u Ministarstvu poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja Josipa Kraljickovica sam upitao zašto su državne strukture toliko neprijateljski raspoložene prema pojmu "agroturizam", koji poznaje citava Evropa, a on je odgovorio da svi znamo o cemu se tu radi te da je naziv nešto cime se trebaju pozabaviti pravnici.
Ministarstvo poljoprivrede bi, kako proizlazi iz svega ovoga, trebalo preuzeti brigu o necemu što zapravo ne priznaje. Umjesto uskogrudnosti u pristupu agroturizmima, ljude koji ih imaju treba naprosto pustiti da rade. (Davor ŠIŠOVIC)
OVO JE SAŽETA VERZIJA TEKSTA. VIŠE PROCITAJTE U TISKANOM IZDANJU OD CETVRTKA.