Prvo što mi je palo na pamet kada je Đanino rekao da ide u Kikindu, na jednomjesečni simpozij skulpture, bili su stihovi pjesme Zorana Predina (Lačni Franc) "…če prav je daleč Kikinda". Nije da sam puno znala o tom sjevernobanatskom gradu, a niti o "Terri". U "ono vrijeme" vodili su nas "putevima AVNOJ-a", a ovi horizontalni poljoprivredno-stočarski, ali prije svega multietnički i multikonfesionalni krajevi, nekako se nisu ukapali u ondašnje školske ekskurzije. Šteta! Jer postoje gradovi i događaji koji te neočekivano doista iznenade.
Svojim izgledom, sadržajem i otvorenošću Kikinda je upravo takav grad. Do grada s 60 tisuća stanovnika na granici s Rumunjskom Đaninu je trebalo osam sati autom, a ja sam došla na zadnji tjedan simpozija s noćnom "Lastom" iz Poreča te prošla buđenje na granici, Novi Sad u zoru, te onda jutarnjim busom za Kikindu i kroz ravne, ali doista ravne ceste praćene nepreglednim poljima kukuruza i suncokreta.
Simpozij "Terra" i sve ono što se od 1. do 31. srpnja, događalo oko njega je bilo potpuno otkriće za mene. Održava se svake godine u staroj tvornici crjepova, velebnom objektu industrijske arhitekture sagrađenom 1895. godine. Nakon gašenja tvornice, od 1982. postaje mjestom susreta umjetnika, teoretičara, ljubitelja umjetnosti, studenata, radoznalih prolaznika i turista. Usprkos raznim ekonomskim i političkim krizama "Terra" se pokazala, kao i sam materijal u kojem se grade novi plastični koncepti, neuništiva i trajna.
Nove kulturološke matrice
Zahvaljujući prije svega hrabrom i karizmatičnom Slobodanu Kojiću, kiparu i osnivaču, simpozij je uspostavio visoke umjetničke i radne kriterije. Kojović i njegovi suradnici su vjerom u važnost inoviranja novih ideja i uspostavljanja relacija s međunarodnim kulturnim prostorima, te svojim stalnim aktivizmom unutar umjetničke scene, uspjeli ostvariti nove kulturološke matrice, prije svega u razmišljanjima o volumenu i prostoru realiziranih u monumentalnim terakota formama. Po tome je "Terra" jedinstvena u Europi, ako ne i u svijetu.
Naime, atelje (studio) koji se prostire na 600 metara četvornih ima sve uvjete za rad, opremljen je najsuvremenijom opremom i najvećim pećima za pečenje gline, a nje ima u izobilju! Umjetnik ima potpunu slobodu da stvara oblike koje želi i koliko želi, koji se i nakon pečenja trebaju sušiti po nekoliko mjeseci. Dva rada većeg formata trebaju se ostaviti za fundus simpozija, a za sve ostalo što ostvari umjetnik sam odlučuje što s time želi učiniti.
Đanino Božić je ostavio za fundus četiri skulpture većih formata koje čine jednu razigranu apstraktnu kompoziciju. Doduše vidjet će ih dogodine na otvorenju skupne izložbe jer se još suše, a peku tek krajem godine. No, nekih tridesetak skulptura manjih formata ostalo je u njegovom vlasništvu i izložiti će ih na izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti Istre u Puli. (J. ZIHERL)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU