U organizaciji Srpskog kulturnog centra iz Pule sinoć i preksinoć na maloj sceni Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula izvedena je predstava “Dogvil”, kazališna adaptacija scenarija istoimenog filma Larsa von Triera u režiji Kokana Mladenovića i produkciji Miksera, SKC-a Novi Sad i Marka Grubića (Fast Forward). U ovom kazališno-glazbenom uprizorenju von Trierove mračne priče muziku skladatelja Marka Grubića izvodi uživo sastav Vrooom kojeg čine pjevačica i klavijaturistica Andrijana Belović, saksofonist Jamal Al Kiswani basist Marko Grubić.
“Dogvil” je priča o Grace koja bježi od policije i gangstera i utočište nalazi u samotnom Dogvilu, odnosno Psetogradu u kojoj je dočekuje lavež pasa i 12 živopisnih likova koji će je nakon dva tjedna jednoglasno prihvatiti i pustiti da ostane.
Nešto ne štima
U početku je sve savršeno, više-manje, iako je odmah jasno da neke stvari ne štimaju. U mjestu su postojali muzej i kazalište, ali oni su zatvoreni. “Dogvil” nije jedna od onih predstava kod kojih treba čekati poantu. Dio simbolike je jasan odmah na početku i jasno je gledateljima da to izolirano mjestašce nije takvo kakvim se prikazuje samo što će trebati neko vrijeme da njegovi stanovnici pokažu svoje pravo lice. Ipak, jasno je odmah da bi Dogvil moglo biti bilo koje mjesto na svijetu, ne samo neki gradić u američkoj zabiti nego i bilo koje drugo veće ili manje mjesto u Americi ili Europi. Mogao bi biti Berlin, Pariz, London, Beograd ili Zagreb …ili Pula, zašto ne? Tu se stvari stavljaju načistac kroz prilično otvorene, direktne stihove pjesama koje glazbeno-glumačka ekipa izvodi i u kojima se spominju neke aktualne priče, progovara se o ratovima, nacionalizmu, nasilju, novinarskom senzacionalizmu, politici i estradi, propadanju kulture i drugome, a sve to prate fotografske i filmske snimke i tekst pjesama.
Kada Grace na teži način, nakon što prvi put bude silovana, shvati da joj je vrijeme da ode upoznat će ono najgore u ljudima koji su je zaštitili i shvatiti da nije dobro biti stranac odnosno uljez u jednom malom zatvorenom svijetu u kojem čudovišta samo čekaju da pokažu svoje pravo lice. Pokušat će pobjeći skrivena u kamionu ali njen vozač će je vratiti natrag među lavež pasa te će svoju neposlušnost platiti tako što će biti vezana i stalno silovana što će biti objavljeno zvonjavom. Od svojih najprizemnijih nagona neće pobjeći niti Tom koji ju je na početku tako lijepo dočekao i koji se u Grace zaljubio i koji cijelo vrijeme nekako figurira kao pozitivan lik no on je zapravo tek nemoćni, isprazni intelektualac, kukavički beskičmenjak koji će Grace prepustiti sudbini unutar zajednice koja drži samo do svojih pravila, kako ističe jedan od stihova iz songova.
Dogvil je vrisak
Grace će se u Psetogradu sama pretvoriti u jednog od pasa i to onih koji, poput onog Pavlovog, refleksno reagiraju na zvuk zvona i kojima život ovisi o tom zvukovnom podražaju. Simbolika ovdje može ići i dublje, uz Grace (Milost) koja je okružena s 12 apostola od kojih je jedan izdaje u ključnom trenutku što ona plaća životnom kalvarijom iako daleko od toga da je njen lik primjer isusovske bezgrešnosti. Naprotiv. Ali više od samog nasilja ovaj “Dogvil” udara u žicu poistovjećivanja jer sve je previše dobro poznato. Čak i onome kome se ne da prolaziti kroz iščitavanje simbola i metafora bit će jasne pojedine poruke, a one nisu baš optimistične. Ova predstava nije za svakog, teška je i mučna, ali zato ubojito uvjerljiva. “Dogvil” je vrisak, on se dere baš kao što se i Grace dere na početku i kraju predstave i dere se na publiku, jer, da iskoristimo jednu otrcanu frazu, “Dogvil” se ne događa nekom drugom, a i na trenutke prilično bučna glazba koja se izvodi uživo sugerira da je sve to što se događa u priči, zapravo tu, realno je. Tu su negdje nasilje, propadanje kulture, isključivost i zatvorenost, skriveni iza fasade dobrote i tolerancije.
Kompletna ekipa odlično je odradila svoj dio, zahtjevan posao imali su glumci Branislav Trifunović koji je odigrao je sve muške uloge, a ulogu Grace i sve ostale ženske uloge uvjerljivo su odigrale Tamara Aleksić i Milica Majstorović. Ovu predstavu koja je premijeru imala prije niti mjesec dana odlikuje i odlična, minimalistička scenografija. (Mladen RADIĆ)