S Ivanom Marušicem Klifom (1969.), umjetnikom koji je diplomirao 1994. godine u Visokoj školi za oblikovanje zvuka u Amsterdamu, a koji se bavi izradom kinetickih, svjetlosnih i videoinstalacija, kazališnom glazbom i povremeno performansom, porazgovarali smo u povodu njegove pulske izložbe u galeriji Sveta srca.
- Promatrajuci Vaš video - prostornu instalaciju stjece se dojam da ste na neki nacin imali tendenciju oprostoriti i preispitati kinetizam, ali i graficki pristup u vašem stvaralaštvu.
- Složio sam svoj sistem za generiranje ovakve vrste slike, a izložbe svaki put slažem na drugaciji nacin jer nisu isti radovi. Postoji poveznica koja u mojoj glavi djeluje kao jedan rad pri kojem se rado sjetim Šutejevih serija grafika u kojima on istražuje op artisticke fenomene oka i podražavanje ocnog živca. Sve je to povezano s fizikom oka i vrlo konkretnim stvarima kao što i ovaj rad ima veze s feedbackom i prirodom snimanja. Baš kao i slaganje, primjerice, graficke mape, tako i u slucaju mojeg rada postoji zajednicka tehnologija, pristup i metoda rada.
- Možemo li, dakle, ustvrditi da Vaš rad vuce korijene i referira se na ostavštinu zagrebackih Novih tendencija?
- Pa, hvala ako to mislite. Ovo što radim vrlo su likovne stvari. Koncept je tehnološki, zanima me tehnologija medija. Koristim retro uredaje iz sedamdesetih godina, a to se takoder može povezati s Novim tendencijama. U ovom slucaju rijec je o kompjuterskoj potrebi kontroliranja procesa ili algoritmom u kojem koristim kompjuter da upravlja stvarima umjesto mene jer ne mogu biti nazocan dva tjedna u galerijskom prostoru. Kada ga programiram i kodiram, onda neke stvari izlaze kao što u slikarstvu neke stvari izlaze iz kista, cetkice... Ovdje to izlazi iz softwarea.
- Svaki novi prostor drugacije tretira rad i obratno. Jeste li zadovoljni kako Vaš rad funkcionira unutar Svetih srca?
- Imam više metoda i pristupa generiranja slika, koje mogu prilikom postavljanja izabrati. Medutim, cim sam upalio kamere, napustio sam prvotne planove kada sam vidio kako se kamera ponaša prema prostoru. Svidjelo mi se što otvorena kamera prema prostoru multiplicira cijelu crkvu. Na kraju ukljucujem i arhitekturu u rad. Tome nisam mogao odoljeti i odlucio sam se za ovu kombinaciju u kojoj ne negiram, vec ukljucujem prostor.
- Usporedili ste svoj rad s eksperimentalnom glazbom. Možete li to pojasniti?
- Uglavnom dolazim iz glazbene domene. Svirao sam eksperimentalnu glazbu i radio za kazalište. Nacin na koji sam je isprogramirao i osmislio u velikoj je mjeri vezan za iskustvo koje sam stekao u glazbi. Cesto nastupam kao potpora glazbenicima u vidu VJ-inga, a cesto u svoj rad ubacujem i zvuk. Paralelno sam se bavio likovnošcu i zvukom, a izbjegavao sam raditi instalaciju sa zvukom i glazbu za nju, više me zanimaju integrirana rješenja gdje rad sam proizvodi zvuk. (Razgovarao V. ŠILIPETAR)
CIJELI RAZGOVOR MOŽETE PROCITATI U TISKANOM IZDANJU OD CETVRTKA.