Pulska premijera predstave Jelene Tondini "Coito ergo sum" u režiji Zvonimira Peranića održana je sinoć na Maloj sceni Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Pula. Pjevna predstava je nastala u koprodukciji pulskog Teatra umjetnosti i riječkog Teatra Rubikon uz partnerstvo INK-a, a njeno polazište je "Filozofija u budoaru" Markiza de Sadea.
"Coito ergo sum" začudna je kombinacija videa, pjevanja i minimalnih glumačkih pokreta koja funkcionira ponajviše zbog snage teksta (u rimi) Jelene Tondini. Preuzeti De Sadeovu filozofiju i prebaciti ju u današnju kritiku društva istovremeno je lagan i težak posao. Lagan je jer je Markizova filozofija i dalje aktualna - njegova točna i precizna analiza perverzije moći (prebačena u seksualnu sferu) primjenjiva je na današnje vrijeme konzumerizma i diktature kapitala.
Težak je jer je danas gotovo i nemoguće šokirati publiku pa je onaj prvotni provokativni efekt koji je De Sadeu pomogao da privuče i zadrži pažnju čitatelja/gledatelja teško ostvariti.
U predstavi glume uglavnom pjevačice i pjevači koji su za zadaću imali skladati vokalne i zborske dionice, a temelj im je bila minimalistička elektronska glazba začinjena romskim melodijama u režiji Skandal Benda.
U predstavi pjevaju/glume: Nataša Petrić Tasha (De Saint – Ange), Ana Ljutić (Eugenie), Kristijan Ćoza (Vitez) te Zoran Josić, Roko Katalinić i Gregor Klarić u zajedničkoj ulozi Dolmancea. Potka De Sadeove "Filozofije u budoaru" je kvarenje djevice i njena edukacija u perverziji, a ta je potka zadržana i u predstavi "Coito ergo sum". Na meniju ove pornografske ode tranziciji su sve sfere društva, od Crkve do političara preko uljuljkanih masa, a sukladno De Sadeovoj filozofiji postojanje boga se negira. U društvu u kojem vlada politika "pokrivanja vlastitog dupeta" pornografija prestaje biti metafora i pretvara se u svakodnevnu praksu…
"Coito ergo sum" je zanimljiv eksperiment provokacije koji funkcionira u onoj mjeri u kojoj je tekst razumljiv. Naime, zbog pjevnih dionica koje skaču od popa preko rocka sve do opere i gospela tekst ponekad i nije jasan, a namjerno forsirano rimovanje često nalikuje na nizanje u kojem je lakše pronaći muzikalnost negoli smisao.
Unatoč bombardiranju provokacijama, pulska je publika predstavu mlako prihvatila i nagradila ju suzdržanim aplauzom.
Najveći aduti predstave su kompetentni pjevači koji su gotovo uvijek na razini, a tome valja pridodati i funkcionalan video Ivana Dobrana koji je savršeno uklopljen u "radnju" predstave. Predstava je najuspješnija u tome što se u njoj senzualnost i erotizam ne ispoljavaju tjelesnim pokretima ili mimikom seksualnog čina (što se za ovakvu tematiku moglo očekivati), već glasovima pjevačica i pjevača. Šok bi stoga trebao proizaći iz riječi teksta i njegove artikulacije, no izgleda da pulsku publiku i nije tako lako šokirati…
Dramaturzi predstave su Zvonimir Peranić i Jelena Tondini koja je uz Vladimira Wölfla skladala i glazbu. Autori vokalnih i zborskih dionica su Tonči Horvat Hus, Nataša Petrić Tasha i Kristijan Ćoza, dok je kostimografkinja Kristina Nefat. Rasvjetu je radio Dalibor Fugošić, frizure i šminku potpisuje Ksenija Nakić Alfirević, dok je na koreografiji radila Ivana Peranić. (B. VINCEK, snimio M. ANGELINI)