Vrlo je zanimljiv bio okrugli stol posvećen čitateljima održan jučer u Crvenom salonu Doma hrvatskih branitelja u sklopu 20. Sajma knjige u Istri. Naslovljen "Književnost kao prisjećanje", uz vodstvo Branimira Pofuka te sudjelovanje Lovra Škopljanca, Nives Tomašević, Milane Vuković Runjić i Tonka Maroevića bio je usredotočen na pitanje što to čitatelji pamte iz knjiga koje su pročitali, obični čitatelji, a ne urednici, književnici, prevoditelji i lektori. Ujedno, naziv je to i teme doktorske disertacije Lovre Škopljanca i njegove netom objavljene knjige.
Čitanje je podcijenjeno kod pisca
Škopljanac je istaknuo da se vrlo malo zna o tome što ustvari čitatelji pamte. Prilikom realizacije ove knjige razgovarao je s desetinama čitatelja u dobi od 20 do 94 godine te kazao je da čitatelji traže, odnosno pamte uglavnom samo dobre stvari.
- Čitanje je podcijenjeno kod pisca, najvažnije je kod čitatelja, a internet, uz sve prednosti i mane, na brojnim svojim stranicama omogućava čitateljima da napišu recenziju i da ocijene knjigu, što je dan-danas vrlo pozitivno, budući da su književna kritika i književni kritičari skoro pa nestali. Čitatelj treba napraviti osvijetljenu pistu gdje će pisac prizemljiti svoj avion, kazala je Milana Vuković Runjić.
Gosti okruglog stola istaknuli su da čitatelji ne znaju kako izgleda Ana Karenjina ili Emma Bovary, ali će ih pamtiti zbog nečega što je pisac duboko usadio u tim likovima.
Pirandellovske igre kombinatorike
Tonko Maroević rekao je da mu je od hrvatskih likova posebno ostala upamćena Glorija, razapeta između crkve i cirkusa. Za sebe je Maroević rekao da je isfrustrirani čitatelj u smislu da nije pročitao sve ono što bi želio jer jednostavno ne stigne, i da bi na njegovoj nadgrobnoj ploči trebalo pisati "umro nenačitan".
- Ne identificiram se s likovima, tu su te razne pirandellovske igre kombinatorike, a da citiram Borgesa "Čitanje je plemenitija pozicija od pisanja". Danas je skoro nemoguće pisati bez znanja prethodnog poimanja književnosti, to je palimpsest, rekao je Maroević, koji, saznali smo, niti danas nema mobitel kao niti Škopljanac.
Potom je Pofuk prozvao jednu od prisutnih učenica iz drugog razreda pulske Gimnazije s kojom je Škopljanac napravio intervju kakav je radio s čitateljima za svoju doktorsku studiju, odnosno da vidi što je upamtila od pročitanih knjiga.
Milana Vuković Runjić naglasila je da vjeruje u moć prvih i posljednjih rečenica, Maroević je izrazio svoju bojazan da bi knjiga jednoga dana mogla izumrijeti, dok Nives Tomašević smatra da će knjiga samo biti u drugim formatima, ali da će uvijek postojati. (V. BEGIĆ)