Branko Čegec i Zdravko Zima bili su gosti ciklusa rovinjskoga Pučkog otvorenog učilišta Pisac u prolazu održanog sinoć u kavani hotela Adriatic. Predstavljena su njihova posljednja objavljena djela: - "Pun mjesec u Istanbulu" Čegeca, dobitnika ovogodišnje nagrade Kiklop za najbolju zbirku poezije te Zimina zbirka eseja - "Ekstraeseji", objavljena protekle godine.
"Pun mjesec u Istanbulu" zbirka je nastala tijekom jednomjesečna Čegecovog boravka u turskoj prijestolnici u sklopu programa Writers in Residence. Moderatorica Melita Jurkota naglasila je da se u toj poeziji osjećaju ritmičnosti i brzina pokreta, a posebnost je ta što tu istu poeziju autor bilježi i fotografski.
- Ideja je bila završiti jednu od započetih knjiga, no u Istanbulu sam počeo reagirati na okolinu, na ono što vidim, a budući da nisam razumio jezik i nisam imao sugovornika, mogao sam samo čuti i osjetiti zvuk i miris pa sam fotografski - tekstom i slikom počeo registrirati sve oko sebe. Iako sam boravio u velikim prijestolnicama nikada nisam doživio suprotnosti jednu nadomak druge, udaljene na nekoliko koraka ili milimetara. Ritam poezije je određen bilježenjem raskoši koja me okruživala, pojasnio je Čegec.
- Naslov Ekstraesej dolazi od igre s vokalom e, ali sam tom kovanicom želio aludirati na činjenicu ekstraordinarnosti pisaca koje sam u tim esejima predstavio, a treći bi razlog trebao biti i taj da su ti eseji po svojoj kvaliteti ekstra, no to naravno ne mogu ja suditi, već čitatelji i kritika, rekao je Zima o naslovu zbirke eseja posvećenim velikim piscima, piscima koji su ga obilježili i fascinirali svojim djelima.
Naglasio je da u esejima ipak ima i elemenata autobiografije, a između ostalih, riječ je o esejima o Krleži, Freudu, Joycu, Matošu, Tenžeri, Petraku, Kocbeku, Kišu. Na predstavljanju se posebno osvrnuo na usporedni životopis - paralele i poveznice između Krleže i Freuda. Karakterizira ih oba kao militantni ateisti, poveznica im je i ta da su svoj vlastiti grad doživljavali kao provinciju, a zajednički im je i odnos prema ocu.
Zima je pročitao dio svog eseja o slovenskom književniku Edvardu Kocbeku, zaključivši književnu večer mišlju da vrijedi čitati samo velike pisce jer je ostalo "luk i voda". (M. MEDIĆ)