Nakon kranjske kobase, vina teran i varaždinskog zelja, još bi jedan tradicionalni proizvod karakterističan i za hrvatsku i za slovensku kuhinju mogao izazvati prijepore između dviju država, a riječ je o kukuruznoj "zlevanki", tijestu što ga pripremaju domaćice s obiju strana kontinentalne granice dviju zemalja s brojnim dodirnim točkama u tradiciji i kulturi, ali i u kulinarstvu.
Kulturno društvo Zora iz sela Gaberje kod Lendave priredilo je ovih dana drugu "Zlevankijadu", natjecanje u spravljanju starinskoga kukuruznog kolača koji se najčešće priprema u zimskim mjesecima, a na priredbi je nastupilo 28 natjecatelja s 44 zlevanke rađene po različitim receptima.
Zanimljivo je da su dva prva mjesta u kategoriji klasične zlevanke osvojili muškarci, Drago Režonja i Rudolf Goenc, dok je žiri prve dvije nagrade za inovativnost dodijelio ženama, Dorisz Farics i Heleni Antolin Tubaut.
Slovenski etnolozi i gastronomi tvrde da je zlevanka slovensko nacionalno jelo iz Prekmurja i Prlekije, krajeva oko Murske Sobote i Ptuja, dok se u Hrvatskoj, gdje je zlevanka također vrlo često jelo, obično navodi da je to međimurska slastica koja se rado priprema i jede u velikom dijelu Hrvatskoga zagorja.
Ukoliko Slovenija ili Hrvatska odluče brendirati zlevanku kao svoj proizvod sa zemljopisnim podrijetlom na razini EU-a, to bi trebalo riješiti zajedničkim dogovorom i kompromisom jer bi u suprotnome izazvalo reakciju druge strane i prigovor o "krađi" dijela nacionalne kulturne baštine.
Slovenska i hrvatska zlevanka rade se po vrlo sličnom receptu od kukuruzne krupice, pšeničnog brašna, jaja, šećera i praška za pecivo te se peku na istoj temperaturi pećnice od 200 stupnjeva Celzijevih, a razlikuju se po količini dodanog vrhnja i naribanih jabuka, te nekim drugim sitnim detaljima. (Hina)