Chris Rea jedan je od onih rock umjetnika prema kojima se ne možete otarasiti ambivalentnih osjecaja. Možete se na njega ljutiti jer uporno plovi bezopasnim valovima sentiša i mainstreama. Ali zbog te ljutnje može vas istodobno i izjedati savjest jer osjecate da je Rea ipak nešto više od dosadnoga žanrovskog zanatlije, jer posjeduje žar one neuhvatljive kvalitete koja nas istinskim umjetnicima uvijek iznova vraca.
Ta se kvaliteta, ali bogme i to zamorno srednjestrujaštvo, dobro osjetilo i na drugome Reinu koncertu u Zagrebu, u cetvrtak navecer u Bocarskome domu. Cak i u sastavu auditorija: što misliti o umjetniku na ciji ce koncert doci lijeva aktivistica Mima Simic i bivši šef špijuna, kandidat za predsjednika HDZ-a Tomislav Karamarko?
Kako bilo, cudnovati prostor Bocarskoga doma nasrecu je dobro prerušen u mjesto za svirku pred oko dvije tisuce ljudi, i podijeljen popola u sjedeci i stajaci dio. Nastup je održan u sklopu Reine turneje "Santo Spirito project", inspirirane crkvom u Firenzi gdje Reina kci Josephine - da, "Josephine, I'll send you all my love" - studira likovnu umjetnost.
"I finally found where the blues came from", porucio nam je u jednoj od prvih stvari skromni, pomalo zapušteni momak, stupivši tiho na pozornicu. Sam je Rea uistinu središnje mjesto showa, usprkos korektnome i uigranom, ali ne pretjerano entuzijasticnome bendu.
Rea je prototip onoga što bi slang nazvao starim freakom: u iznošenim trapericama i majici neodredive boje, neobrijan i neošišan, svirao je s energijom i posvecenošcu, mijenjajuci tri gitare. A taj glas, hrapav, dubok, meditativan i utješan, zvonak cilik gitare, i prozracnost koju ta glazba na trenutke postiže, ono su zbog cega ce Chris Rea uvijek biti u samome vrhu.
U nekoliko blues izvedbi - "Somewhere between highway 61 and 49" primjerice - pokazao je feeling za blues dostojan najvecih, dok nam je gitarom uvjerljivo objasnio zašto je njegova zvijezda zasjala otprilike u isto vrijeme kada i ona Marka Knopflera i njegovih Dire Straitsa.
A opet, Rea nece zadovoljiti one koji, uz ljepotu, traže i stav, angažman, poruku. Veliko, gotovo prijetece lice Tonyja Blaira projicirano na stageu uz "Road to hell" nije uspjelo raspršiti dojam da se Rea nepokolebljivo drži meke varijante "driving music" za generaciju koju pocinje nacinjati umor.
Ambivalencija, dakle, nije otklonjena: Chris Rea, dobri momak iz kvarta koji sjajno kuži stvari, ali ustrajno zazire od jakih, prijetecih strasti. Zazire, možda, zajedno sa svojom publikom.