Pet godina nakon hvaljenog prvijenca pulska grupa The Chweger predstavlja novi nosac zvuka. Album "Mir", najavljen singlom "Mon Garcon", bit ce objavljen u rujnu u izdanju Aquarius Recordsa. Snimljen je u sastavu Maja Griparic, Dejan Pavlinovic, Mauro Maretic, Alen Rosanda i Zoran Angeleski Šizo, a donosi deset novih pjesama koje, uz prepoznatljiv chwegerovski izricaj, donose i odredenu promjenu zvuka u odnosu na prvi album.
Na ovom je materijalu radila izmijenjena postava benda. Kada je i zašto došlo do promjena clanova?
Rosanda: Nova osoba u bendu je Maja Griparic, vokal. Na prvom albumu je pjevao Mauro Ferlin. On nije sudjelovao na ovom albumu, ali ce mu raditi omot, on je i dalje naš. Na njegovo je mjesto došla Maja, i to se pokazalo kao odlicno rješenje. Na nekim su pjesmama vokalne uloge preuzeli Dejan i Šizo.
Pavlinovic: Vokalne kombinacije funkcioniraju u obliku dueta, dupleksa. Stvorio se zanimljiv zvukovni amalgam, a buduci da Šizo i ja prvotno nismo bili pjevaci, to nam je bio novi iskorak, a s Majom je to došlo na svoje mjesto.
Jeste li imali goste na albumu?
Angeleski: Na albumu nam svira Tonci Pavlinovic, Dejanov brat. Nego, moramo reci da nam je jako drago da su reakcije na spot za pjesmu "Mon Garcon" jako dobre. Tu smo mi dva muška vokala koji pjevaju na francuskom o ljubavi... Osim nas trojice i Maje, u bendu je i Mauro Maretic Mrva, naš gitarist. Drago nam je da je Maja došla u bend. Dovela nas je u red, a i njezin profinjeniji glas se dobro uklopio.
Pavlinovic: Za polovicu petog mjeseca imamo pripremljen i drugi spot, za pjesmu "Fuckam/The Whistler" na kojoj fucka slavni zviždac Alessandro Alessandroni.
Kako ste došli do njega?
Rosanda: Imali smo snimak pjesme i kada ju je trebalo ici snimiti, zakljucili smo da bi bilo bolje da je odzviždi netko tko to može bolje od nas. Malo smo istraživali tko je najbolji u tome, i tako smo došli do njega. Svi imamo u glavi njegovo zviždanje iz vesterna s Clintom Eastwoodom, a buduci da danas, u vrijeme interneta ništa nije nedostupno, puno je lakše stupiti u kontakt s ljudima. Javili smo mu se sa željom da suradujemo, bilo mu je drago, poslali smo mu note i tako se to riješilo. Vrlo jednostavno.
Pavlinovic: Spot za pjesmu je prakticki gotov, snimio ga je Gonzo u Zagrebu, glavni glumac u spotu je naš prijatelj rijecki glumac Alen Liveric.
Što se tice snimanja, produkcije... Tko je to radio? Je li album sad gotov, u kojoj ste fazi rada?
Rosanda: Album je gotov, producirao ga je Edi Cukeric. Miks je napravljen u Ljubljani, a onda nam je bilo dosta važno da mastering bude dobar. Zakljucili smo da nije nemoguce poslati materijal vani, poslali smo ga u London kod Streaky Geeja, on je radio Depeche Mode, Groove Armadu, Mobyja, Kasabian, Fatboy Slima, Moloko, Death in Vegas... Nije da smo njima slicni po zvuku, ali smo to htjeli produkcijski, povezati elektronicki i rock dir. Po onima koji su culi materijal, to je napravio jako dobro.
Na novom albumu imate dosta promjena u zvuku. Što se dogodilo?
Pavlinovic: Napravili smo sviracku rotaciju u bendu, ja sam se maknuo s bubnjeva, otišao na neke druge minijaturne sviracke uloge. Ritmicki dio smo nadomjestili elektronikom, sekvencerima, a moj brat Tonci Pavlinovic iz Dogme sjeo je za bubanj. On nam je nekakav pridruženi clan. To je sve skupa stvorilo novi, a opet chwegerovski zvuk, ali drugaciji, etericni, emotivniji u tekstualnom smislu. Na ovom smo albumu prvi put iskoracili i na hrvatskom jeziku, prije smo pjevali samo na engleskom. Imamo i pjesmu na francuskom i na njemackom. Sve su to neke svježine, novine na novom albumu.
Rosanda: Ja sam nabavio novi sintesajzer, Minimoog, a kad nabaviš novi instrument, povuce te u nekom novom smjeru.
Angeleski: Moje je mišljenje da smo se malo udaljili od klasicnog rock and roll obrasca, koji doduše nije bio toliko dominantan ni na našem prvom albumu. Ne bježimo od toga da tu ima i popa, totalno smo prema tome otvoreni.
Rosanda: Zanimljiva je stvar da na albumu skoro uopce nema distorzije, odnosno zvuka gitara, a na prvom ga je bilo. Ovo je dosta miran album.
Angeleski: Neko bolje diskofilsko uho cut ce i psihodeliju koja je kod nas dosta važna.
Rosanda: Puno je distorzije oko nas pa smo mi odlucili da je nece biti kod nas na albumu.
Angeleski: Zato se album zove "Mir", iako nije sav miran, glazbeno.
Da, zašto se album zove "Mir"?
Pavlinovic: Dosta dugo smo raspravljali, bila je to kreativna i zanimljiva rasprava. Zadnja pjesma na albumu se zove "Mir", to je instrumental s cvrccima iz Vinkurana kao glavnim "pjevacima". Tekstualno i glazbeno se kontekst mira ili ne-mira sa željom prema miru stalno provlaci. Mir je takoder višeznacna rijec, na ruskom znaci svijet, što takoder ima doticaja s onim što smo htjeli izraziti.
Angeleski: S druge strane, mi vec dvadesetak godina svjedocimo dvostrukoj stvarnosti, jedna je stvarnost koju živimo od jutra do mraka, a druga je medijska stvarnost koja je bez obzira na neke promjene puna jednog te istog mentalnog sklopa. Puno je nasilja oko nas i u nama, mržnje i gorcine... Ljudi stare, nisu zadovoljni, mora se prekinuti s iluzijama, ciljevima, a mi nasuprot tome imamo vjeru u to društvo, i onda nam se nekako cini da je najpotrebniji mir.
Tko potpisuje pjesme, glazbeno i tekstualno?
Pavlinovic: Na albumu imamo deset pjesama, dva su instrumentala. Glazba je uglavnom zajednicka. Tekstovi su vecinom moji, Zoran je napisao zanimljiv tekst na njemackom, jednu pjesmu potpisuje Mrva, jednu zajednicki Zoran i ja. Album izdaje Aquarius Records. Drago nam je da radimo s njima jer su prije svega dobri ljudi.
Angeleski: Dejan piše haiku i poslao je na natjecaj u Japan svoj haiku koji je nagraden drugim mjestom. Dobio je i nešto novca, a haiku mu je objavljen na boci popularnog caja u Japanu.
Pavlinovic: Da povežem haiku s našim tekstovima, jedna pjesma, "Dijete", nastala je iz tri haikua koje sam povezao u jedno.
Angeleski: Dejan je profesor engleskog i njemackog u pulskoj gimnaziji.
Kad planirate promotivne koncerte?
Pavlinovic: Koncertnu aktivnost, klupsku, planiramo od jeseni. Ako uleti neki festival ljeti ok, ako ne, isto ok. Nema žurbe, takvi smo inace, mi sve radimo bez stresa, ne radimo jer nešto moramo.
Angeleski: Volimo kontrolirati zvuk, svirati u manjim prostorima.
Pavlinovic: Poanta je da vjerujemo u to što smo napravili, da stojimo vrlo cvrsto iza toga, da smo sretni i da nas ove dvije, tri godine bavljenja albumom cine vrlo zadovoljnima. Nama je to lijepa prica i najiskrenije je želimo podijeliti s drugim ljudima, nadamo se da ce svatko pronaci neku svoju pricu u tome. To bi nam bilo drago. To i je poanta sviranja, izdavanja albuma.