Charles Gayle vjerojatno bi za sebe mogao reci da je ostvario americki san. Od sviranja na ulici i spavanja u napuštenim zgradama u kojima nije bilo grijanja, doživio je trenutak kada mu je ponuden ugovor za snimanje prve ploce.
Danas iza sebe kao voda benda ima tridesetak albuma i život kojim je prilicno zadovoljan, što je potvrdio u intervjuu koji smo vodili prije no što je krenuo na turneju u sklopu koje ce danas posjetiti i Pulu te u Domu hrvatskih branitelja nastupiti u 21 sat sa svojim triom, a u sklopu Jazzbine.
Gaylea na turneji prate basist Christopher Dean Sullivan i bubnjar Michael TA Thompson.
- Uz Vaše ime se obicno spominje free jazz. Možete li pojasniti što je to?
- U osnovi, free jazz je improvizacija u kojoj stvarate svoja vlastita pravila, da ih tako nazovem, vašu vlastitu strukturu. To ga razlikuje od standardnog jazza, gdje postoji promjena akorda koje morate slijediti kako biste improvizirali. U free jazzu je taj postupak ogranicen, ne morate to raditi. Zato imate priliku u potpunosti raditi osobnu glazbu i usmjeravati je kamo želite.
- Kažu za Vas da znate improvizirati toliko dugo da jednu pjesmu proširite na dužinu cijelog seta?
- Da, radio sam to, ali mislim da necu to napraviti na koncertu. Sada pokušavam set razbiti na više skladbi.
- Recite mi malo o svojim danima dok ste svirali u podzemnoj željeznici i na ulici, kakva su Vam sjecanja na to razdoblje?
- To je trajalo nekih 12 ili 15 godina, ni sam se ne mogu sjetiti. Svirao sam prvo na ulici, a onda i u podzemnoj. Prije mnogo godina niste smjeli ni svirati u podzemnoj, nego jedino na ulici. Poslije sam svirao na oba mjesta i pretpostavljam da bi mogli reci da sam bio beskucnik. Živio sam u praznoj zgradi u kojoj godinama nije bilo grijanja, a ponekad sam morao i spavati na ulici.
- Kada danas vidite i cujete nekog da svira na ulici, da li se zaustavite i poslušate što i kako ta osoba svira?
- Da. Puno puta stanem i slušam, a neki od njih su jako, jako dobri, neki baš i nisu, ali cesto to cinim. Ponekad otkrijete vrlo dobre glazbenike medu njima.
- Kako ste se osjecali kada ste dobili svoj prvi ugovor za snimanje albuma?
- Bio sam jako sretan, ne mogu vam reci koliko. Jednostavno nisam mogao vjerovati. Nisam ni shvacao što me snašlo jer sam znao odlaziti u diskografske kuce i pokušavao ih nagovoriti da nešto snimim. Neki bi rekli ne, ali to je dio posla. No, bio sam vrlo sretan kada se konacno dogodilo. Nakon što sam snimio plocu, stvari su se jako promijenile, a do tada nisam znao jesam li dobar ili loš, a to je baš promijenilo moj život.
- Jeste li i danas sretni?
- Gledam unatrag i jako sam zahvalan, iako postoje stvari za koje bih htio da se nisu dogodile, ali sve je završilo dobro. Zahvalan sam Bogu što sam imao snage ici dalje jer sam na taj nacin puno toga naucio. Drago mi je što sam kroz sve ove godine ostao dobrog zdravlja. Cak i sviranje na ulici mi je bilo dobro iako nisam puno zaradio. Ali bilo je jako teško, bilo je to i sjajno iskustvo i zahvalan sam na tome da su stvari ispale kako treba.
- Zašto ste odlucili svirati saksofon?
- Kada idete na jam sessione, ne možete svirati dugo jer, recimo, kada svirate klavir i ustanete, netko drugi dode i sjedne i vi ste gotovi. Trubaci i saksofonisti pak stoje i muziciraju cijelu noc, pa sam se zato prebacio na saksofon. Ista prica je i s orguljama, koje bih svirao kada nije bilo klavira. Zato sam promijenio instrument. Pored toga, bio je tamo jedan mladic koji je svirao saksofon pa sam mu rekao da cu u šest mjeseci nauciti saks bolje nego on. To se nije dogodilo, ali me tjeralo dalje, tako da su me jam sessioni i želja za natjecanjem natjerali da zasviram saksofon te mi je drago da sam to ucinio.