Uskoro sedamdeset i sedmogodišnji Nijemac, Horst Ulrich, puna četiri desetljeća, i to dva puta godišnje, ljetuje na otoku Sveti Andriji, popularnom Crvenom otoku, petnaestak minuta brodske vožnje udaljenom od centra Rovinja. Sve ove godine, gosta kojeg svi jednostavno zovu Uli, pa čak i ne znaju i prepoznaju pod pravim imenom, ništa pa ni teške ratne godine u Hrvatskoj nisu spriječile da doputuje, i kako sam veli sa svojim prijateljima bude i u vrijeme kada im je najteže.
- Apsolutno mi nikada nije palo na pamet da ostanem u Njemačkoj, posebice za teških i ratnih godina, kada su vam prijatelji i pomoć bili najpotrebniji, prokomentirao je gospodin Uli, podsjetivši se i na još jednu poprilično za otok tešku 1992. godinu, kada je nevrijeme doslovce opustošilo sve raslinje, naročito na Maškinu, koji je kamenom prevlakom povezan s centralnim dijelom otoka.
Nalazim se u raju
- Bila je to prirodna katastrofa, srećom bez ljudskih žrtva. Otok, a naročito Maškin, na kojem se kupam i sunčam, izgledao je baš kao da je netko njime prošao kosilicom i onako ga dobrano izbrijao, veli gospodin Uli, kojeg je ta epizoda prisjetila i na 1975. godinu kada je u svibnju prvi put posjetio otok. Zbog kiše koja je danima padala, ništa nije mirisalo na dobro i ustvari pitao sam se gdje sam došao i što ću sad raditi?
Nakon nekoliko dana kiša je stala, a to jutro kada sam se digao i pogledao kroz prozor znao sam: nalazim se u raju! Bila je to ljubav na prvi pogled, iako tada i nisam mogao slutiti da će ona biti vječna. To je možda i glavni razlog zbog kojeg nikad nisam poželio imati svoj stan, ili kuću u Rovinju. Naime, otok Sv. Andrije nešto je drugo, za mene posebno - i novcima se ne da kupiti - iako svaku večer, a naročito posljednjih desetak godina, s linijskim brodom odlazim u centar na večeru i kod prijatelja, objašnjava Horst Ulrich iz njemačkog grada Bad Hambura.
Zanimalo nas je i što radi kad ne radi ono što najviše voli -sunča se i kupa i što o domaćinima i njihovoj gostoljubivosti misli?
- Uistinu obožavam more. U svakom pogledu; i kada plivam i kad jedem plodove mora, veli nam kroz smijeh simpatični Uli, dodajući da uz morske delicije naviše uživa u mesu, a drage su mu i pizze.
Soba broj 327
Vrlo oprezno pita nas može li navesti mjesto gdje najradije jede, i to ne samo zato jer je hrana fantastična, već i stoga što večera kod prijatelja. Klimamo glavom i pišemo. Riječ je o restoranu Scuba. Rečeno i zapisano, pa naš sugovornik dodaje " tu je još i…". No, gotovo je s reklamiranjem. Već sam odložila kemijsku.
Od razgovorljivog gosta doznajem i zanimljiv podatak. Sve ove godine gospodin Uli odsjeda u sobi broj 327, koja je zbog preuređenja prekrštena u 319, iako je riječ o istom prostoru. Zanima nas i što je to čudesno u broju 327/319, te dobivamo odgovor - pogled je veličanstven na uvalu, a tu je i blizina lifta, otkriva nam tajnu gospodin Uli.
Čudom se čudim i što mu Rovinj svih ovih godinama i sezona nije dosadio, jer toliko je čarobnih mjesta na našoj obali…
- Prošao sam ja vašu obalu sve do Splita, s kojim je moj rodni grad pobratim. I slažem se, sva su ta mjesta čarobna, ali to što imam s otokom ne da se riječima opisati. Dosadno? Nemoguće. Jer, ako imaš prijatelje, kao što ih ja imam u Rovinju, nikada ti ne može biti dosadno. A kad već pričamo o drugim destinacijama, moram vam se povjeriti. Nešto tako dobro kao što je istarska supa u Krmedu, nigdje više nisam popio, kaže naš sugovornik.
Pitamo ga i što misli o Rovinjcima, odnosno što bi kad bi imao čarobni štapić promijenio na Sv. Andriji.
Samo naš Uli
- Neosporno je da su nam mentaliteti nešto drugačiji, ali ne u tolikoj mjeri da kad Nijemac zamijeni dan za noć, ne bude veseo i opušteniji. O tome koliko smo (ne)slični mislim da najviše govori moj broj dolazaka u Rovinja, ali i notes, odnosno e-mail, s tolikim brojem telefona i rovinjskih-istarskih adresa. Što se tiče vašeg drugog pitanja, ne bih na Otoku više ništa gradio, dodavao…
Dapače, kad bih mogao ja bih hotel na njemu smanjio i još ga učinio intimnijim i decentnijim. Jer, šteta bi bilo rajsko mjesto prebukirati, poručuje nam smiješeći se Horst Ulrich, kojeg čitav Otok, ali i veliki broj "zemljana" iz centra Grada, zna i prepoznaje isključivo i samo po nadimku "naš Uli". (Zapisala i snimila Nina ORLOVIĆ RADIĆ)