Dok se kod svih istarskih vinara i ljubitelja vina rasplet događaja nakon slovenske zabrane prodaje istarskog terana komentira uz obilnu uporabu atributa kao što su skandalozno, sramotno, nepošteno i bezobrazno, istovremeno u negativnom smislu fascinira kako u cjelokupnom državnom aparatu nemamo nadležne osobe koja bi mogla s jedne strane kompetentno ocijeniti nastalu situaciju, a s druge strane dati jasne naznake što ta situacija zapravo znači, što bi se sada moglo učiniti i tko tu što može i treba učiniti.
Prema desecima dosad prikupljenih mišljenja i stavova, razvidno je da su zabrana istarskog terana u Sloveniji i interpretacija glasnogovornika Europske komisije da Hrvatska momentalno mora prestati plasirati svoj teran u inozemstvu, a nakon 1. srpnja i na hrvatskome tlu, psihološki neprihvatljive. Teran naprosto neće nestati, pa bilo to i u inat Europskoj uniji.
U Istri se, prema procjenama, uzgaja na ukupno 400 hektara vinograda, godišnja proizvodnja terana iznosi oko 3.200 hektolitara, odnosno oko 400.000 boca.
Strategija o daljnjem postupanju bit će razrađena na tijelima udruge Vinistra, no ovako gledajući sa strane, možemo procijeniti da su moguća četiri scenarija. No, najprije proglasimo nulti scenarij - po kojem bi se doista poslušalo odredbe slovenske i europske zabrane te istarski teran doista uklonilo s tržišta - realno nemogućim.
Prema prvom mogućem scenariju, sav postojeći istarski teran mogao bi se preimenovati, odnosno postojećim bocama nalijepile bi se druge etikete s drugim nazivom (već sada na Facebooku traje zanimljiva razmjena ideja o mogućem zamjenskom imenu za teran). Drugi scenarij podrazumijeva građanski neposluh: dakle, i vinari, i trgovci, i ugostitelji u međusobnoj zavjereničkoj suglasnosti i dalje bi proizvodili, označavali, prodavali i nudili vino koje bi se i dalje zvalo teran, pa neka Europska unija pošalje toliko inspektora koliko mi možemo pokazati vina.
Treći mogući scenarij je agresivni napad iz svih oružja na slovensku zabranu istarskog terana, pa čak i na slovensku zaštitu terana s Krasa, angažiranjem svih potencijala građanskog društva, sve do prosvjeda i drugih oblika društvenih akcija.
Četvrti scenarij je slične metodologije, ali suprotnog predznaka: naši bi vinari što prije trebali otići u posjet svojim kolegama s Krasa, odnijeti im nekoliko kartona terana na poklon, nahvaliti njihov kraški teran, uzajamno se izjadati o teškome životu i glupim političarima, naprosto se sprijateljiti, zbližiti na osnovi onog što im je zajedničko, a ne sukobljavati se preko onog što ih dijeli, i tako miroljubivim putem postići da Slovenci sami povuku sve svoje represivne mjere prema istarskom teranu. (D. ŠIŠOVIĆ, snimio M. MIJOŠEK)
CIJELI TEKST PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU