Prije četrdeset godina, 4. svibnja 1974., tršćanski biskup mons. Antonio Santin (inače rodom iz Rovinja), po odobrenju Kongregacije za slučajeve svetih iz Rima, započeo je postupak za proglašenje blaženim i svetim pulskog mladića Egidija Bulešića.
Egidije Bulešić, poznat i pod talijanskim imenom Egidio Bulessi, svojom je pojavom bljesnuo iznad prostora i vremena.
Rođen je u Puli 24. kolovoza 1905. Kao 13-godišnjak ide na zanat u pulsko vojno brodogradilište Arsenal. Kroz večernju školu brzo postiže visoku kvalifikaciju brodskog crtača. To je vrijeme velike tehničke revolucije kada mase vjeruju u napredak i protive se vjeri i Crkvi. Egidije je u početku zbunjen. U njemu se prelama sumnja: je li istina ono što je naučio u kući i crkvi, ili ono što govori 13.000 brodograditelja? Rugaju mu se kad moli prije jela i križa na glas zvona.
Egidije odgovor traži u katoličkoj literaturi. Mnogo čita. Svladava talijanski. I brzo stječe uvjerenje kako je istina iznad brodograditelja. Uskoro postaje autoritet. Radnici iznose prigovore više da čuju njegove logične odgovore negoli da mu se rugaju. Desna je ruka pulskim svećenicima. Šalju ga sa 16 godina u Rim kao delegata istarske mladeži na proslavu 50. obljetnice Katoličke akcije. Otamo se vraća još oduševljeniji i ništa mu ne smeta što su mlade katolike na povratku u Trstu bezbošci kamenovali. Suosjeća s radnicima koje megaindustrija bezosjećajno iskorištava. Citira im ulomke iz papine enciklike „Rerum novarum“ koja je uočila opasnosti industrijske revolucije.
Dio plaće daje za izloženu djecu. Okuplja i preodgaja pulske uličare. Mlađe upisuje u Klub sv. Franje, starije u Katoličku akciju. Presađuje u Pulu izviđački pokret. Djeca ga i mladi traže, čekaju na porti brodogradilišta. On ih razumije. Svaku jutro ide na misu u katedralu. I na pričest, iako je tada običaj pričestiti se jednom godišnje. Na misi je mnoštvo žena koje vlakom dolaze na pulska radilišta i dočekuju na misi, pogotovo zimi, otvaranje tvornica. Gledajući ga kako se pričešćuje, šapću. „Svetac, svetac“. Poseban je.
Nakon sedam godina rada u brodogradilištu, dobiva poziv za odsluženje vojnog roka. Mlad, stasit, lijep, dobiva 25 mjeseci Mornarice. Ukrcao se na ratni razarač „Dante Alighieri“. Živi s 1.300 mornara, viših i nižih časnika. Život je nesnosan. U buci, u dimu, uskom prostoru, bez slobode, u željeznoj disciplini, neishranjeni, povrh svega ispijeni stjenicama od kojih nitko ne može zaspati, svi zgrebeni i otečeni. Sve je odzvanjalo psovkama i prostaštvom. Neki se hoće ubiti. Svojima piše: „Nisam ni slutio da na svijetu ima toliko zla“.
Nakon završenog postupka u Trstu, sva je dokumentacija predana Kongreaciji u Rimu. Devet kardinala je nakon rasprave Egidiju jednoglasno dalo ocjenu devet. A papa ga je Ivan Pavao II. 7. srpnja 1997, proglasio Venerabilis, dostojnim nasljedovanja jer je živio herojskim stupnjem naravnih i teoloških kreposti. Čeka se, zapravo, trenutak proglašenja svetim. (Piše Marijan JELENIĆ; fotografije iz arhive župe Vodnjan)