- Najljepši trenutak ovoga Sajma, a inače jako cijenim pulski sajam kako je osmišljen i s tematskoga gledišta, je bio taj kada sam tu vidio svoje studente turkologije, te svoje bivše studente, sada već afirmirane u tome području kako rade, prevode, rekao je poznati turkolog Ekrem Čaušević, gost jutrošnjeg doručka s autorom.
Ekrem Čaušević je preveo gotovo sve knjige Orhana Pamuka na hrvatski.
- Studij turkologije kod nas postoji od 1993. godine i cijelo vrijeme vlada veliki interes za njim. Prve se godine prijavilo preko dvjesto kandidata za upis, a primili smo ih dvadesetak. Interes je i dalje jako velik, i to ne samo zbog sveprisutnih sapunica. Mnogi naši studenti, pa i bivši studenti prevode turske serije, sapunice i budući da su iznimno vrijedni i da jako puno rade, uspiju pristojno zaraditi. Gotovo i da nema nezaposlenih turkologa, barem za sada, a nadam se da će se to nastaviti i dalje, rekao je Čaušević.
No, moram reći da primjerice osrednji student kada završi pravo, ekonomiju ili nešto treće kad-tad će pronaći posao u struci i nekako funkcionirati, ali turkolog, da bi radio taj posao, mora biti izvrstan, ne može biti osrednji. Zato onim našim studentima kojima turski ne ide previše, koji se muče s time, upišu ga u kombinaciji s još nekim predmetom, pa se onda nađu u tome, kazao je Čaušević, koji je studirao turski, arapski i perzijski.
- Fakultet sam završio u manje od četiri godine, ali su mi jako nedostajali lektori. To sam nadoknađivao čitanjem, i iz knjiga sam znao i primjerice kako se zove prečka za kokoši u kokošinjcu, ali mi je nedostajala konverzacija, kazao je Čaušević koji je istaknuo i da u Turskoj profesori ne zovu studente kolega, već sine, kćeri te da se on ne osjeća prevoditeljem, nego prije svega turkologom.
Čaušević se prisjetio da je u jednom prikazu knjige "Zovem se Crvena" pročitao da je Orhan Pamuk vrlo sličan Augustu Šenoi, jer koristi stare riječi, arhaizme.
- Međutim, toga u Pamukovom originalu nema, to smo mi tražili da tom prijevodu damo onu potrebnu patinu, jer osjećam da je takvo nešto bilo potrebno, dok primjerice Englezi samo adaptiraju tekstove. Posebno je naglasio da nije istina činjenica, koju su neke njegove kolege isticale proteklih dana da Turci ne vole humor te da nemaju smisla za humor, rekao je samo da nema viceva na račun islama, ali da je turski humor itekako prisutan u raznim sferama života, da imaju izvrsne humoristične serije za koje bi volio i da ih naše televizijske kuće emitiraju, a koje bi bilo, usput rečeno, i vrlo teško prevesti, pojasnio je Čaušević. (V. BEGIĆ)