Stopama rudara krenuli su buzetski srednjoškolci koji su svoj projekt "Otkrivamo Minjeru" javnosti nedavno predstavili završnim predavanjem u Narodnom domu.
Srednja škola Buzet projekt je provela u suradnji s Katedrom Čakavskog sabora Buzet, a financijski ga je poduprla Zaklada za poticanje partnerstva i razvoja civilnog društva u sklopu Malih projekata za bolje sutra.
Ruda se na području Minjere, u dolini rijeke Mirne, podno Sovinjaka, eksploatirala još u 16. stoljeću pa je riječ o najstarijim rudnicima boksita na svijetu. Postrojenje za preradu rude izgradio je mletački poručnik Pietro Turini 1780. godine. Prerada se u ovoj tvornici stipse i sumporne kiseline djelomično održala sve do 1863. godine, kada je zatvorena.
Minjera je važan rudarski lokalitet, na kojem se prvi put boksit eksploatirao i koristio za dobivanje stipse i sumporne kiseline, a poznata je i po tome što je boksit iz ovoga kraja znanstveno obrađen 1808. godine u studiji "Della preparazione dell'allume nella Miniera di San Pietro nel dipartimento dell'Istria" Pietra Turinija.
U sklopu projekta "Otkrivamo Minjeru", buzetski srednjoškolci obišli su lokalitet nekadašnje tvornice i rudnika. Pod vodstvom Matije Nežića i profesorice Mateje Runko preveli su veći dio studije Pietra Turinija te uz pomoć računala i pod vodstvom dipl. ing. arh. Borka Zugana izradili 3D model plamene peći, koja je na Minjeri bila upotrebljavana u procesu koncentriranja vitriolo-aluminozne otopine.
Prevodeći studiju, kaže voditelj projekta Matija Nežić, učenici su se upoznali s političkim i gospodarskim prilikama na Buzeštini, proizvodnim procesom i inovacijama koje su u njega uvedene kao rezultat 25-godišnjeg mukotrpnog rada i istraživanja poručnika Pietra Turinija.
Među najvažnijim inovacijama u proizvodnom procesu bili su način pripreme, izluživanja i koncentracije rude.
Na Minjeri se ruda odlagala pod nadstrešnicom u četvrtaste hrpe nalik piramidama visine 1,2 metra i konstantno polijevala. Voda se crpila iz rijeke te cijevima dovodila 30 centimetara iznad hrpe rude. Cijevi su bile gusto izbušene, što je omogućavalo da se ruda zalijeva tankim mlazovima. Pritom se voda infiltrirala u unutrašnjost rude i postupno otapala njezine sastojke.
Nagnutost površine poda omogućavala je da otopina iz rude otječe kanalićima u bazen, gdje bi čekala da dostigne određenu koncentraciju i na kraju obradu.
Takav sistem polijevanja bio je jedinstven. Turini, koji je posjetio nekoliko sličnih tvornica u Češkoj i Austriji, navodi da se tamo ruda odlagala na velike hrpe na otvorenom nezaštićenom prostoru. Kišnica se sakupljala u velikim bazenima oko hrpe koja bi se polijevala ručno, kantama. Takav je način rada bio težak, zahtijevao je i velik broj radnika, a otopina je bila slabe koncentracije. Nasuprot tome, na Minjeri radnici su morali samo nadzirati polijevanje i po potrebi čistiti kanale.
Koncentracija rude obavljala se u pravim plamenim pećima, izumu poznatog Giovannija Arduina, oca talijanske geologije. Olovni kotlovi koji su se inače koristili u tom dijelu procesa zadavali su velike probleme, često su se bušili, dok su te peći bile takve da je toplina djelovala na površinu otopine bez gubitaka, s velikom uštedom drva za ogrjev.
Spomenimo da su u grupi prevoditelja bili srednjoškolci Anna Ipša, Karen Nežić, Leana Vratović, Patricia Šverko, Monika Greblo, Michele Benčić, Darian Ušić-Čeh, Elvis Marinac, Erik Uran, Denis Zornada, Martina Butarić, Ela Španjol, Ivana Paladin i Fran Katarinčić, a u grupi modelara Viktor Čaplinskij, Monika Greblo, Patricia Šverko, Michele Šverko, Erik Uran i Jakov Ivančić. (G. ČALIĆ ŠVERKO)