Josip Butkovic, istaknuti hrvatski graficar, u petak se samostalno predstavio u pulskoj galeriji Milotic. Zanimljivo je da ovaj priznati likovni umjetnik, strucnjak grafike i pedagog, prvi put izlaže u Puli unatoc cinjenici da je dugogodišnjim radom na rijeckoj Akademiji primijenjenih umjetnosti iznjedrio nemali broj strucnjaka u polju grafike, a koji su na neki nacin vezani uz Istru.
Cin otvorenja pripao je osobno Butkovicu, koji je publici objasnio proces stvaranja buduci da se u tri izložene serije radi o izvanrednom nacinu produciranja grafike koji ukljucuje i rad sa životinjama.
"Ova je godina znacajna za mene. Obilježavam 60 godina života, ali i trideset godina pedagoškog rada. Zaista volim biti ucitelj, drago mi je kada se susrecem sa svojim ucenicima, koje vidim i ovom prilikom. Što se tice grafike, ona je specifican medij u kojem, ako niste dovoljno vješti, krajnji rezultat uvijek ostaje neizvjestan.
Susret s prvim otiskom, dok je list još uvijek mokar, uistinu je fenomenalan. Prva pojavnost grafickog otiska je pravi doživljaj. S obzirom na to da volim suradnju u radu, ovaj put su to životinje. Kokoši i ovce. Akteri u cinjenju finih grafickih znakova su kokoši, dok otisci s dubljim tragovima pripadaju ovcama. Njih je malo teže pridobiti da sudjeluju u radu od kokoši, koje sam s nešto više lakoce naveo da kljucaju i jedu s ploca.
Osim te dvije serije, izlažem i seriju klasicne grafike koju sam sam radio, a na temu genijalne pastirske gradnje Velog Mrgara koju sam pokušao oponašati", opširan je i temeljit, baš kao i na svojim predavanjima, Butkovic.
Da se radi o vrhunskom producentu grafike, svjedoci pulski postav koji, osim suverenosti likovne pismenosti, grafici podaje drugaciju dimenziju i iskorak u postavu, a to je - polaganje grafike na pod. Butkovic je prilikom stvaranja eksperimentirao s prirodnim, odnosno životinjskim svijetom, te na taj nacin korelirao work in progress, land art, animal art, a postavkom grafika u prvobitni položaj u kojem su stvarane, cak i konceptualnu umjetnost.
Dopuštanjem životinjama da nesvjesno budu sudionici u stvaralackom cinu Butkovic zapravo podliježe cinu šamanskog, odnosno transcendentnog u stvaralaštvu. Njegov je cin krajnja psihoanaliza kojom na (auto)ironican nacin daje pljusku covjeku, društvu, umjetniku, samome sebi. Izjednacava životinjski rad s covjekovim, pace, kokoši i ovce tretira višim bicima i vecim umjetnicima od nas samih, dok njihove ruko(nogo)pise nivelira s dostignucima ere nove slike i nove likovne prakse od šezdesetih godina naovamo.
Butkovic ostaje vjeran svojoj monokromiji s velikom dominacijom crnila u suhoj igli i aquatinti, sve u organickoj apstraktnoj maniri, dok se u seriji Velog Mrgara ipak nazire propitkivanje fizionomije nepravilne ruralne arhitektonike, koja u pravilu opet rezultira apstraktnim izrazom s poštovanjem i uvažavanjem svih kanona klasicne likovne prakse.