Euforija je nakon zlata s Olimpijskih igara u Londonu kratko trajala. Jučer je pulski delfin Damir Burić bio heroj, a danas ga se već u dijelu medija, a što je najgore i vaterpolska struka, prikazuje gotovo kao izdajnika. Tanka je crta koja razdvaja junake od onih kojima se "briše pod", u nas je, nažalost, ta crta gotovo neprimjetna. Neki kao da su jedva dočekali da s olimpijskim pobjednikom "pometu pod" misleći, jadni, da su time značajniji. Za zlatnog pulskog olimpijca, uz Giovannija Cernogorza jedinog uz kojeg se Istra mogla s ponosom osvrnuti na londonske Igre, takva reakcija i nije novost.
Za Puljanina koji je u domaćem vaterpolu "na mala vrata", preko Primorja, ušao u reprezentaciju još za Europsko prvenstvo 2003. godine u Kranju, uvijek su vrijedila neka druga pravila. Nije bio "mladostaš", nije bio ni "jugaš", a nije iza sebe imao niti splitski lobi. Jedino što je imao, i što mu nikad nisu mogli oteti, bio je "krvav rad" uz odricanja kakva bi rijetko tko izdržao da bi stigao u i na svjetski vaterpolski vrh. Kad je osvajao najprestižnija zlata, a ima i olimpijsko i svjetsko i europsko s reprezentacijom Hrvatske, tada su ga hvalili, ali i na najmanji nagovještaj nečega što je suigračima mu bilo normalno, odmah je bivao prozivan i "popljuvan".
Tako se i ovom prilikom, nakon što je Damir Burić prvo nazvao novog izbornika Ivicu Tucka i objasnio mu razloge zbog kojih bi se idućeg ljeta odmorio od priprema i nastupa u reprezentaciji, podigla bura. Kad su isto najavili Miho Bošković i neki stariji od Burića, koji će početkom prosinca napuniti 32 godine, nije bio problem. Sad je pak nastao "smak svijeta", pa je Stručno povjerenstvo HVS-a Burića, a s njim i Boškovića, isključilo iz reprezentacije. To što je u svijetu sporta najnormalnije da se nakon zaključenog olimpijskog ciklusa izbornici okrenu novim snagama koje će provjeriti kako bi se započeo novi četverogodišnji ciklus, a potom se lako vrati nekoga od "senatora", kao što je Rudić vratio Hinića, to u hrvatskom vaterpolu očito ne vrijedi.
Samog Burića, uvijek dostupnog i super korektnog, da je barem više takvih sportaša, dobili smo telefonski u subotu u Kragujevcu, malo prije nego što je sa svojim novim klubom, Radničkim, zaigrao prvu domaću prvoligašku utakmicu u povijesti kluba.
- Nažalost, jedine hrvatske novine koje sam ovdje dobio bile su upravo te u kojima me se proziva, pa sam se samo iznervirao. Bolje da ih nisam ni vidio - počeo je Damir Burić. - Smatram da sam bio iskren i korektan u svemu što sam napravio, a ispalo je ovako. Dakle, nisam reprezentaciju odbio preko novina, već sam u dva navrata direktno razgovarao s izbornikom Tuckom i sve mu objasnio. Prvi sam mu put rekao da ću uzeti malo vremena za razmišljanje, a drugom sam mu prilikom, prvo njemu, rekao kako bih se godinu dana povukao iz reprezentacije, a onda, ako me reprezentacija još bude trebala, da će mi biti drago da se vratim. Jednako kao što sam svih proteklih deset ljeta proveo s reprezentacijom, od Kranja do Londona. Izbornik Tucak je prihvatio razlog zbog kojeg sam tražio reprezentativnu stanku i mislio sam da je to sve riješeno. (Roberto CAR)
CIJELI TEKST U TISKANOM IZDANJU