Imala je pravo direktorica pulskog kina Valli Tanja Milicic kad je nakon sinocnje pulske premijere pred oduševljenom publikom tik do prisutne autorice Dane Budisavljevic i njene majke rekla da mediji forsiraju pogrešnu sliku ovog filma kao dokumentarca o priznavanju autoricine homoseksualne orijentacije.
Film je to o odnosima unutar zagrebacke gradanske obitelji s kojom se, plus-minus, može poistovjetiti svaka obitelj na svijetu. Topao, iskren, nepretenciozan, diskretan i suptilan, nimalo vulgaran filmski autoportret jedne obitelji u kojoj ima preduge šutnje o najosjetljivijim stvarima, nesporazuma, okrivljavanja, samookrivljavanja, patnje, ljubavi.
Da je ovaj film dosegnuo univerzalnost, pokazao je i dug i snažan pljesak publike na kraju, ali i naknadni komentari. Glavni su "glumci" zasigurno Danini roditelji - njihova je prica prikazana i dirljivo i duhovito, premda u filmu saznajemo za rastavu i svu nemilu emotivnu prtljagu koju ona nosi, prije svega krivnju.
Dokumentarac jako dobro funkcionira i tehnicki: ponajbolji kadar je u sredini filma kad kamera dugo zumira umorno i zamišljeno lice majke za kuhinjskim stolom (koja u tom trenutku ne zna da je se snima, kao što to u ostatku filma zna), da bi onda nagli dolazak kceri vratio život i osmijeh na lice te lijepe žene.
Svima s dužim obiteljskim, djecjim ili roditeljskim stažem poznato je i blisko da djeca, pa i kad odrastu, nastave nesvjesnu borbu za vecom roditeljskom, cešce majcinom ljubavlju i pažnjom - majka se, uz nezadovoljstvo kcerke, jako vezala za sina u njegovoj teškoj bolesti (saznajemo to iz termina "kemoterapije"), da bi u filmu priznala da taj odnos sa sinom nije bio najzdraviji. Buduci da život nije pjesma Havaja, to može razumjeti samo netko s iskustvom suocavanja s cinjenicom da mu je dijete smrtno bolesno.
- Šutnja od ljudi stvara žrtve, veli redateljica i to drži kljucnom temom filma. Nedavno je u jednom intervjuu kazala: "Nisam ni znala da nas toliko muci ta šutnja, da smo zbog nje toliko nesretni".
Najjaci pljesak dobila je Danina majka, a najduhovitije je bilo kad su njih dvije nastavile ispred publike raspravu iz filma pa je nastao lucidan efekt - kao da su sišle s platna i nastavile svoju obiteljsku pricu. Mama je publici priznala: "Iako sam pristala na snimanje filma, ipak sam se nekako nadala da na kraju to javnost nece vidjeti. U filmu smo konacno progovorili Srdan (sin) i ja... Sada, nakon filma, naš je život postao puno jednostavniji. Meni je sada puno ljepše... Jednostavno se osjecam bolje".
Kcerka, redateljica, nasmijala je publiku dodavši: "Odnosi su nam se u familiji bitno popravili. Eto, ako trebate filmskog terapeuta, snimam po kucama". (Zoran ANGELESKI)