Hrvatska nogometna reprezentacija veceras od 18 sati na maksimirskom travnjaku protiv Srbije igra kvalifikacijsku utakmicu za SP 2014. godine uoci koje je uglavnom sve receno.
Tjednima su radene detaljne analize, do srži se usporedivale dvije momcadi koje vode karizmaticni izbornici, trajali sitniji ili krupniji medijski ratovi u kojima su dvije strane nabacivale "domacicama" i "bajaderama", prijetile Arkanom i Thompsonom, ali i servirali pomirljivi tonovi razumnim poimanjem priredbe koja jednom ipak mora postati sportska. Mora. Bez obzira na povijest i zemljopis.
Hrvatski izbornik Igor Štimac ispao je najveci džentlmen, svaki medijski istup koristio je da bi smirivao uzavrele strasti i krotio uznemirene duhove. Prošlosti i sadašnjosti. I pritom u svakom trenutku djelovao kao covjek koji u potpunosti vlada situacijom.
I kad Zdravko Mamic verbalno nasrne na ministra Željka Jovanovica, a stožerni prvotimac Ivan Perišic otpadne zbog ozljede, kad u predvecerje najvažnije utakmice u trenerskoj karijeri zadnji trening podijeli s navijacima, bez kalkulacija i ograda najavi pocetni sastav (s Kranjcarom i Olicem) i miroljubivo poruci "napaljenoj" naciji: "Navijajmo za Hrvatsku, ne mrzimo Srbiju!". Kapa do poda, izbornice!
Štimac nije gubio kurs koliko god bio svjestan cinjenice da je pred njim utakmica koju ne smije izgubiti taman se iduceg ljeta okupa na Copacabani kako je i poželio na izbornickoj inauguraciji. A zašto? Samo zato što je nogomet na ovim prostorima, nažalost, još uvijek više od igre, što još uvijek ima ljudi koji na utakmice dolaze da bi poticali mržnju i trovali mozgove onih koji nogomet iskljucivo smatraju "najljepšom igrom".
Njima u inat veceras nemojmo biti Hrvatska Zdravka Mamica koja ljude cijeni i osuduje po krvnim zrncima, budimo Hrvatska koja voli svoje i ne mrzi tude, Hrvatska koja s Igorom Štimcem suvereno kroci prema Brazilu, a igra "kockastih" opet postaje "trade mark" i Hrvatska koja sa svima nama priziva bolje sutra. (M. CVIJANOVIC)