"Kriza u Hrvatskoj može se sagledati u kontekstu događanja u drugim zemljama, ali svaka zemlja treba pronaći svoj put iz problema", kaže dr. Luka Brkić, profesor političke ekonomije na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, komentirajući aktualnu hrvatsku društvenu zbilju.
On smatra kako su aktualne rasprave o novom Zakonu o radu, te mjere štednje koje provodi Vlada karakteristične za vlast čija se politika zasniva na kontinuitetu liberalne politike, ali i da je temelj problema u političkom sustavu kojeg sama politika nipošto ne namjerava promijeniti.
U susjednoj Mađarskoj na izborima je premoćno pobijedio Viktor Orban, koji namjerava pedeset posto banaka staviti pod nadzor države. U nas su zamrle rasprave o porezu na banke, ali su zato živnule polemike o tome što se još može uzeti učiteljima, liječnicima i državnim namještenicima?
Nema univerzalno prihvatljivih rješenja. Naravno, Hrvatska bi mogla, kao i Mađarska, napraviti drukčiju politiku prema bankarskom sektoru. No, mogu li se ista rješenja primijeniti za obje zemlje? Iskustva su različita, kao i prilike u Hrvatskoj i Mađarskoj i teško je reći da li bi ista politika donijela jednake rezultate. Stoga je teško reći bi li Orbanov recept bio dobar za Hrvatsku. Njemu su birači povjerovali, a koliko će ekonomske mjere koje provodi biti korisne na dugi rok, tek ćemo vidjeti.
Ipak, banke su kod nas "svete krave"?
Da, ali tako ne mora biti. U Njemačkoj je polovica banaka u državnom vlasništvu, pa vidimo da nije Orbanova politika rijetkost u Europi.
Javnost je sve sigurnija da se vladajuća ekonomska politika, koja se svodi na popuštanje krupnom kapitalu i rezanje prava u javnom sektoru, vodi pod načelom "uzmi siromašnima da bi dao bogatima"?
Preraspodjela društvenog bogatstva mogla bi i trebala drugačije izgledati. Zašto se to ne događa, drugo je pitanje. Prije svega, temeljna ekonomska politika treba se gledati izvan ideoloških okvira. Ona je neoliberalna i njezin je kontinuitet još od prvog programa ekonomske stabilizacije, te su je podržale i provodile sve stranke i vlade, osim HSP-a. Danas je provodi socijaldemokratska stranka, a ne razlikuje se od politike provođene od prethodnih vlada.
Sadašnja vlada obećavala je gotovo revolucionarne reforme, ali nisu uspjeli zamijeniti ni komunalnu naknadu porezom na nekretnine?
Nema vlade koja bi doista povukla potrebne političke poteze i možda pala s vlasti prije isteka mandata. Riječ je o redistribuciji moći u društvu, a otpori prema tome su veliki. Ne dolaze u obzir velike porezne reforme - jer promjena stope PDV-a nije reforma, nego kozmetika. Potrebne su značajnije mjere, spomenuli ste porez na imovinu, ali to pitanje se ne otvara. Treba odlučiti hoćemo li imati porez na imovinu ili uzimati na drugoj strani, u redovima državnih i javnih službi.
Ima li kraja rezovima u ime navodnog spasa proračuna?
Postojeća politika uzimanja malima i popuštanja velikima nastavit će do krajnosti. Građani, mali porezni obveznici, raspršeni su i ne mogu pregovarati i ucjenjivati, za razliku od velikih koji imaju moć za pregovaranje, pa čak i kreiranja zakonskih okvira.
Pa čini se da je Hrvatska udruga poslodavaca, HUP, najsnažnija stranka u zemlji?
Najprije, treba vidjeti kako je nastao poduzetnički sloj u ovoj zemlji i daje li on mogućnost za dalji razvojni potencijal. Moje je mišljenje da ne daje, da hrvatski poduzetnici ne odgovaraju svojem profilu, ali to se pitanje uopće ne otvara. Raspravlja se o ZOR-u, ali izgleda kako prigovori postoje samo na strani radnika i njihovih prava. Strana kapitala, dakle poduzetnici, koji su također uključeni u pregovore, neupitni su, pravedni i pošteni. No, kad pogledamo izbliza u strukturu najvećih poduzetnika, vidjet ćemo da se radi o trgovcima, o onima koji ništa ne proizvode, nego samo uvoze. Naši poduzetnici ne temelje se na vlastitoj akumulaciji kapitala, proizvodnji, izvozu i suvremenoj tehnologiji.
Ipak državna uprava ne štedi na sebi. Imamo četrdesetak državnih agencija koje dobro brinu o svojim zaposlenicima, a sve na račun proračuna?
Agencije? Usporedimo ih s položajem fakulteta ili škola. Ostario sam na sveučilištu, gdje radim 28 godina, i nikada nisam imao svoju sobu. Niti jedan profesor nema službeni mobitel, niti jedan dekan na hrvatskim fakultetima nema službeni automobil. Kad pogledamo vladine agencije, vidimo gdje odlazi novac i gdje je problem.
Problem je vidljiv, ali ne i rješenje?
Vlada se ne može uhvatiti u koštac s redistribucijom moći, kako bi se stvari iz temelja promijenile. U Hrvatskoj niti jedan političar ne želi biti Orban, jer im je dobro i ovako. Teško je prognozirati, ali ne postoji niti jedan postupak koji bi na demokratskim izborima promijenio postojeću strukturu stranaka. Naše stranke su karteli. Na izborima nemamo mogućnost da se to promijeni, jer na njima, preko predizbornih koalicija, ulaze male stranke koje traže rente, utjecaj i mjesta u ministarstvima koja im ne pripadaju po izbornoj pobjedi.
Dakle, smatrate kako bi se u reformu trebalo krenuti s obje strane, i političke i ekonomske, kako bi se stvorili uvjeti za promjenu sustava?
U Njemačkoj, recimo, nema predizbornih koalicija, one su zabranjene da bi izbori bili pošteni. Kod nas je politika na principu centrifugalne sile, gdje su stranke, na vlasti ili u opoziciji, uvijek oko središta moći i ništa se ne mijenja. Trebalo bi početi s promjenom izbornog zakonodavstva i tako krenuti u opću reformu države. (D. GRAKALIĆ)