Turneja Gorana Bregovića "Ko ne poludi taj nije normalan", započeta u lipnju prošle godine koncertom u Ljubljani, kojom obilježava 40 godina od objave prve ploče kultne jugoslavenske grupe Bijelo dugme" ("Kad bi bio bijelo dugme") sutra se zaustavlja u pulskoj Areni, gdje će, s početkom u 21 sat, 65-godišnji Bregović nastupiti sa svojim "Orkestrom za svadbe i sprovode" te jednim od nekadašnjih pjevača Bijelog dugmeta Alenom Islamovićem.
Skladatelj, gitarist i neprikosnoveni šef Bijelog dugmeta na početku ovog razgovora nije decidirano odgovorio zašto na ovoj turneji nema Bebeka i Tife. Pritom je preskočio opasku da nema Dugmeta bez Bebeka, ali ne i kritike Borisa Belea iz Buldožera da je Bijelo dugme bio preteča turbo folka. Ovdje vrijedi citirati Ramba Amadeusa koji nam je svojedobno u intervjuu na tu Beleovu opasku rekao: "Oba su benda odlična, ali pripadaju različitim žanrovima; Dugme je folk rok, Buldožer progresivni, zajebantski urbani bend; Buldožer mi je bio bliži, ali Dugme nikako nije za podcjenjivanje. Ne treba muziku, kojoj se omakne da postane veoma komercijalna, u startu diskvalificirati".
- Na ovoj ste turneji prearanžirali 30-ak pjesama Bijelog dugmeta. Koliko originalne, posebno udarne rock pjesme Dugmeta trpe obrade samo s gudačima, udaraljkašem i vašom gitarom. Zašto se niste odlučili za klasičnu rock postavu, pa onda eventualno nadopunjenu orkestracijama?
- Ova je turneja bitno različita od ona tri koncerta koja smo svirali prije desetak godina kad smo se ponovno okupili. Znate, Bijelo dugme nije samo ako stavite ploču jednu pored druge, i tako ih naredate; koliko ih je, devet. Bijelo dugme je uvijek imalo kretanje, koje sam vjerojatno ja dirigirao, ali bilo mi je glupo da sad odjednom zaustavim Bijelo dugme i da ga sviram kao neki muzejski eksponat; i sad ga mi ponovno podgrijavamo.
Bila mi je draža ideja da je Bijelo dugme preživjelo sve ove godine i da je nastavilo raditi. I da je sad ova formacija nešto što mi se prirodno dopada. Električne gitare mi je navrh glave, bubnjeva i svega toga. I onda sam te pjesme stavio u mašineriju koja je prirodna za njih. Većina pjesama Bijelog dugmeta koje valjaju imaju veze s folklorom, tako da ih je lako odjenuti neko tradicionalno odijelo. I to je otprilike uvjet da bih ja uživao u tome.
Ne mogu se ni zamisliti da se ponovno tresem stojeći s gitarom i da sviram neka dugačka sola. Ne mogu to ni zamisliti. Ja ipak zamišljam da je život kretanje, pa što da ne i Bijelo dugme. Kako ga sad sviram, to je Bijelo dugme koje mi se dopada u ovom trenutku. Vi možete reći, kao što i pitate, "što to radite". Znate, kad pitate autora što to radi, onda vam on odgovori kao na ono čuveno pitanje zašto pas liže svoju kitu. Zato što može. Ja to mogu i zato to radim.
- Koliko repertoar na ovoj turneji čine pjesme Bijelog dugmeta, a koliko Vaše filmske glazbe?
- Ova je turneja posvećena Bijelom dugmetu, tako da sviram svega nekoliko pjesama koje sam pisao poslije rata. Uglavnom je to koncert prijeratne muzike, nekih 33 - 34 pjesme Bijelog dugmeta. Te pjesme su pisane kao neka korespondencija; kao neka pisma na jednu adresu. Pjesme su pisane lako, kao što se pisma pišu.
Zadnjih 10-15 godina nisam ništa slično napisao, jer više nemam taj mehanizam pisanja pjesama kao pisama, ali mi je drago da su neke od tih pjesama još uvijek žive. Ova je turneja različita od prošlog puta kad smo se okupili. Prošli put sam dobio ponudu koja se jednostavno nije mogla odbiti. Coca-Cola je htjela raditi, a kad to Coca-Cola hoće, onda je to ponuda koju ne odbijate! (Zoran ANGELESKI)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU