Vaš sutrašnji koncert u Lighthouse klubu jedini je Vaš koncert u Hrvatskoj ove godine. Što cete ponuditi pulskoj i istarskoj publici?
Ja, nažalost, imam tako malo prilika da sviram kod nas. Ove godine imam preko stotinu koncerata od Meksika do Sibira i imam svega jedan koncert u Hrvatskoj, jedan u Srbiji, jedan u Makedoniji, i jedan u Crnoj Gori. Ali mi je milo ipak da sam tu.
Imam novu plocu koja ce krajem ovog mjeseca biti vec na iTunesu, a u rujnu vani kao CD. Zove se "Champagne for Gypses"; i ona je drugi dio moje posljednje ploce "Alkohol", koju sada promoviram. Tako da cu svirati dosta pjesama s te nove ploce.
Ona je nastala kao svojevrsna reakcija na strahovit pritisak koji Cigani podnose svugdje u Europi: istjeruju ih iz Francuske, iz Italije, pale im kuce u Madarskoj, tuku ih po Srbiji; politika onda cudno reagira kao da su Cigani problem ovog svijeta, što je nepristojno.
Cigani su uvijek bili talent ovog svijeta. Ne možete naci ni jednog boljeg kompozitora u povijesti muzike koji nije bio ili inspiriran ili zadivljen ciganskom muzikom. Ja sam jedan od njih. Na ploci su Gipsy Kings s dvije pjesme, do posljednje generacije Cigana, Gogol Bordello. Veceras cu nastupiti sa svojim duhackim orkestrom.
Kako danas izgledaju Sarajevo i Bosna, nakon Vaših 20 godina pecalbe i tog samoizgona? Koliko je današnji, poslijeratni duh Sarajeva sacuvao od nekad velicanog sarajevskog duha iz vremena Jugoslavije?
Taj moj povratak u Sarajevo je, nekako, prirodni redoslijed stvari. Kad je moj otac otišao u mirovinu, vratio se u svoje selo u Zagorje i završio uzgajajuci vinograd.
Kao svaki pristojan losos, prvo kreneš nizvodno prema vecoj rijeci, prema moru, a onda kao svaki pristojan losos u nekim godinama, kreneš uzvodno, a to uzvodno je za mene vjerojatno Sarajevo. Koje je, uvijek to kažem, jedna slatka selendra koja se teško napušta.
Sarajevo je, bez obzira na tako strašan rat, uspjelo ocuvati dosta od svoje kulturne infrastrukture po cemu je Sarajevo bilo Sarajevo. Cini mi se da je cak u ovom trenutku dobro vrijeme biti u Sarajevu.
Osjeca se neka temperatura, temperatura koja meni odgovara. Polako sam sredio svoj stari momacki stan; placam tamo porez; djeca još uvijek idu u školu u Francuskoj; vidjet cemo hoce li one htjeti doci u Sarajevo, ali mislim da cu ja biti sve više u Sarajevu.
Jednom ste izjavili da za Vas domovina nije ni politicki ni geografski, nego emotivni teritorij. No, sve naše živote, živote brojnih generacija, odredila su prvo koncem 80-ih nacionalisticka nastojanja, a onda 90-ih i rat za etnicki ciste teritorije. Kako danas u tom rascjepu biti patriot?
Države se rade dugo, to je dugi i težak proces. Mi smo sada uradili nešto što je Europa uradila u 18 stoljeca, tako da smo mi zakasnili jedan proces koji neminovno traži vrije, a Bosna pogotovo, s tom komplikacijom na svim razinama i na svim stranama.
Bitno je da mir potraje, a sve ostalo ce doci samo po sebi. Možda ovo s emotivnim teritorijem može zazvucati kao fraza, ali zbilja, kad najpoštenije razmislim cega sam ja patriot, ja sam zbilja patriot nekog teritorija mog srca. Niceg drugog! Patriotizam je, zapravo, za neki teritorij srca. Ne vjerujem da je to patriotizam koji vam zvanicno pokušavaju uvaliti iz medija. (Z. ANGELESKI)
VIŠE U TISKANOM IZDANJU OD PONEDJELJKA.