Zdenka i Ante Šamal iz malog češkog gradića Rožmital pod Tremšinem već 21 godinu ljetuju u Puli. Prvi su put došli 1991. i od tada redovito dolaze, a zadnjih petnaestak godina čak dva puta u godini po tri tjedna, svakog lipnja i rujna.
"Pula je naš drugi dom. Djeca su nam odrastala ovdje i fotografije s ljetovanja koje s ljubavlju čuvam dokument su o njihovom odrastanju", rekla nam je 57-godišnja Zdenka, bivša medicinska sestra, a sada kućanica, dok je njezin 60-godišnji suprug Ante pozorno slušao i dodao da sa Zdenkom razgovara na hrvatskom jeziku, koji je prilično dobro savladala, ali još uvijek sa sobom nosi minijaturni češko-hrvatski rječnik u koji pogleda kada se ne može sjetiti poneke riječi.
"Odsjedamo svaki put na Punti Verudeli i tamo nam je lijepo. Suprug, djeca i ja vrijeme smo sve te godine provodili ne samo kupajući i sunčajući se, već smo odlazili na izlete te tako upoznali cijelu Istru: Hum, Motovun, Kotle, Rabac, Poreč. Istra je prekrasna, i ono što je važno, ovdje smo stekli jako dobre prijatelje. To su hrvatske obitelji te češke, talijanske, austrijske", kaže Zdenka i ističe prijateljstvo s ugostiteljem Dragom Grbićem i njegovom suprugom Jasnom.
"Sada već treća generacija naše obitelji ovdje ljetuje. Kćerka Tereza sa svojim suprugom i djecom dolazi ovdje jer joj je tu najljepše, iako je ljetovala i drugdje", kaže Zdenka te dodaje da ona vrijeme provodi s unucima na moru, a suprug Ante ujutro trči, a prije večere biciklom prevali i do 30 kilometara. Igra tenis, odbojku, pliva. U mladosti je trčao maraton, igrao hokej. Ante je još uvijek radno aktivan, ima svoju firmu koja se bavi polaganjem podova.
Pitam ih koliko će još dolaziti na ljetovanje u Pulu. Oboje odgovaraju da će dolaziti do kada budu mogli.
Zdenka i Ante zavirili su gotovo u svaki kutak Pule, onaj antički i onaj suvremeni. Iznenadili su nas kada su nam otkrili da se sjećaju uređenja tržnice, popločavanja Portarate i Foruma, izgradnje Ipsilona te mnogih drugih događaja koji su poput sličica sačuvani u njihovoj memoriji. Kada su prvi put došli u Pulu 1991., jer je bila dovoljno blizu granice sa Slovenijom, odnosno Italijom, da bi je u slučaju da se ratna razaranja ovdje presele brzo mogli napustiti, nisu očekivali da će im srca zarobiti te da će joj ostati vjerni više od 20 godina. (Silva BODLAJ IVAŠIĆ)
VIŠE U SUTRAŠNJEM TISKANOM IZDANJU