Sjeverni vjetrovi donose studen na ulice Bostona. Kiša udara nemilosrdno kao organi reda, na ulicama nema nigdje nikog. Vratar hotela, covjek u kasnim pedesetim godinama života, ljubazan je i snishodljiv do te mjere da putnika nesviklog na hotelske vratare pred njim hvata sram. Opis tog radnog mjesta podrazumijeva vjecni smiješak, koji bi na suncan dan i nama i njemu pao kudikamo bolje.
Spreman je izici ususret u svakom smislu. Treba li vam zvati taxi? Želite li da skocim po plan grada? Mogu li bilo kako pomoci? Vratar hotela ceka na svoj dolar i svi u njegovim ocima predstavljaju novcanicu s oslikanim Washingtonovim likom. Nikakva usluga nam nije potrebna, ali valja nešto izmisliti, jer ovaj covjek ne živi od zraka.
Recite mi nešto o Bostonu. Što biste željeli znati? Bilo što. Boston je grad pun povijesti, pocne vratar, pa nastavi pricati o bostonskoj cajanci, Englezima, americkoj nezavisnosti i slobodi. S povijesti brzo skace na americki nogomet, s nogometa na bejzbol, s bejzbola na košarku, s košarke na hokej na ledu. Culi ste da su Boston Bruinsi uzeli Stanley Cup? Culi smo, slažemo i pružimo mu dolar. Hvala najljepša, kaže vratar darujuci nam dubok naklon. Opet nas uhvati sram.
Tako pocinje naše upoznavanje s glavnim i najvecim gradom americke savezne države Massachusetts, sveucilišnim centrom i kolijevkom suvremene Amerike. Pod jedrom kišobrana otpustili smo se niz ulice. Kad covjek ne bi znao gdje se nalazi, kad bi mu dali da pogada o kojoj državi se radi, mnogi bi se u Bostonu prevarili i rekli - Engleska. Rijec je o najeuropskijem gradu SAD-a. Tek neboderi u down townu, tipicni americki cvor željeza i stakla, pomogli bi da odgonetnete o kojem dijelu svijeta je rijec.
Utemeljili su ga engleski Puritanci pocetkom 17. stoljeca. Nece proci niti dva stoljeca otkad su podigli prve nastambe na poluotoku Shawmut, a Boston ce se prometnuti u poprište kljucnih dogadaja americke revolucije. Bostonska cajanka, Bostonski masakr, Bitka za Bunker Hill i opsada grada ostat ce zauvijek ubilježeni u njegovu i svjetsku memoriju. Nakon ostvarenja nezavisnosti, postat ce glavna americka luka i manufakturni centar. Danas ovdje živi oko 600 tisuca ljudi, dok šire podrucje broji koliko i Hrvatska - oko 4,5 milijuna.
Imajuci na umu osnovne natuknice o gradu koji nas je ugostio, tražimo tragove povijesti. Ta potraga neizostavno vodi prema luci. Kolonijalisti nisu gubili vrijeme. Cim su se iskrcali s brodova, zakopali su temelje Nove Engleske. Doduše, gotovo cijelo jedno stoljece trebalo im je da stanu na noge i pocnu graditi reprezentativne objekte poput Faneuil Halla. U pocetku je to bila tržnica i mjesto gdje su se davni žitelji Bostona okupljali kad bi imali raspraviti kakvu važnu stvar, a danas je dio Povijesnog nacionalnog parka.
Amerika mi nije jasna, kaže naš suputnik, turski novinar Selim, dok razgledavamo ovu povijesnu gradevinu. Jucer je to bila velika zemlja. Sve ovo napravili su od nule, a pogledaj ih danas. Najveci su dužnici svijeta, nema mjesta na kugli zemaljskoj gdje ljudi simpatiziraju njihovu politiku. Ponašaju se kao rimsko carstvo, a i barbari su im pred kapijama - traže svoj novac, elaborira naš suputnik dok kao tele u šarena vrata blenemo na sve cetiri strane svijeta. U filmovima su još uvijek simpaticni, odvracamo ne znajuci što dodati ili oduzeti ovoj opasci.
Selim ovih dana teško nalazi ljepotu. U njegovoj zemlji ceka ga sudenje i izgledna zatvorska kazna zbog knjige u kojoj je kritizirao tursku politiku, pa mu ta nevolja visi nad mislima kao crn oblak. Boston je naše finalno odredište, ali on razmišlja da se ne vrati u Europu. Trebao bi nazad u Washington, gdje bi cekao mig svoje redakcije. Ukoliko u pitanju bude zatvor - tražit ce azil. U nizu od samo nekoliko recenica Amerika se, evo, ukazuje kao agresivno Rimsko carstvo na izmaku svog vremena i kao moguce utocište za nevoljnog novinara. Još jedna prica o dvije Amerike, s tim da je ova potonja - prica o Americi slobode govora - sve bljeda i bljeda.
Bostonska taxi vozila su bijela i uredna. Vozac je crn i nezadovoljan. Vozimo se prema dokovima, u susret vonju ribe i napuštenim skladištima, nekadašnjem manufakturnom središtu grada. Taksist prica o svom životu. Radi dva posla i cini mu se da ga iskorištavaju. Ovo je vaše ili kompanijino vozilo? Moje vozilo? Šta ti je, covjece!? Zašto, zar taksisti ovdje ne mogu imati svoja vozila? O da, za to zadovoljstvo bi mi trebalo oko 500 tisuca dolara. Šta? Petsto tisuca dolara za vozilo!? Ne, 500 tisuca dolara za licencu. Automobil bih morao platiti još pedesetak tisuca.
Za prosjecnog radnika americki san zauvijek ostaje samo san. Poduzetnicka inicijativa je, dakako, još uvijek dobrodošla, ali u moru velikih proždrljivih riba teško je biti girica. Naš vozac je girica, a vlasnik taksi kompanije za koju vozi velika je proždrljiva riba. Da mu je 500 tisuca dolara viška, taksist bi se prometnuo u srdelu, ali bitniju razliku ne bi postigao. Covjeku je svejedno hoce li ga pojesti kao giricu ili kao srdelu. Amerika je lijepa zemlja i Boston je lijep grad, ali ta ljepota proporcionalna je kapitalistickoj surovosti koja ovdje vlada. Pa dobro, kako kraj dva posla nadete vremena za zabavu?, pitamo vozaca. Zadnji put sam se zabavljao kad je Larry Bird igrao za Celticse, odgovara on.
Na povijesnom dijelu bostonskih dokova ceka nas sigurnosna provjera. Vadimo remen iz hlaca i kovanice iz džepova. "Old Ironsides", brod krsnog imena USS Constitution, ne smije biti dovedena u opasnost. Ona je stara 200 godina i predstavlja jedan od simbola ove zemlje. Tko ne razumije zašto brod stavljamo u žensko lice jednine - neka pita pomorce. Skupina turista, jedna po jedna, penju se na palubu i nestaju u utrobi broda. Našu skupinu predvodi pjegava djevojcica ne starija od dvadeset godina. Odjevena je u mornarsku uniformu iz vremena dok je "Old Ironsides" važila za zadnje cudo tehnike. Djevojcica dramaticnim glasom prica o bitkama koje je "Old Ironsides" vodila s Englezima. Pritom afektira do iritantnosti.
Ka-bum, ka-bum, odjeknulo je s desnog boka, uživljava se djevojcica dok mi osluškujemo ne bismo li culi korake mornarskih duša koje su zauvijek ostale zarobljene na ovom brodu. Ka-bum, ka-bum, odjenulo je s lijevog boka..., mašta djevojcica, a turisti - mahom Amerikanci iz svih dijelova zemlje - važno klimaju glavom i natjecu se tko ce smisliti bolje pitanje s vec naslucenim odgovorom.
Djevojcica odgovara baš onako kako žele i potpalublje je ispunjeno americkim ponosom. Iz glave nam ne izlazi taksist koji radi dva posla, a zadnji put se zabavljao dok je Larry Bird igrao za Celticse. Iza kulisa ove stars & stripes predstave vrte se kotacici stroja, sumorni životi na rubu grada osudeni na sirotinjske cetvrti i perspektivu u kojoj niti svota od 500 tisuca dolara ništa bitno ne mijenja na stvari. Doduše, poželi li, u zamjenu za bolji život prosjecan Amerikanac uvijek može dobiti turisticku turu protkanu crveno-bijelim trakama i zvijezdama. Ponos i dostojanstvo nacije - kategorije koje vas nece nahraniti, ali ce vam dati poleta za turobnu svakodnevicu.
Po palubi broda - simbola, još uvijek sipi sitna kišica, a kad ona stane ljudi ce izmiliti na ulice i grad ce brzo uhvatiti svoj ritam. Nije brz kao newyorški, pa i ta opuštenost podsjeti na ulice europskih gradova. Znaš, poželio sam Ankaru, kaže sjetno Selim, duboko zagledan u onaj sivi oblak što mu se nadvija nad mislima. Zovemo taksi i bježimo u manje ponosan dio grada, na pivo za šest dolara i tajlandski objed koji košta dolar manje.
Boston University jedno je od najvecih privatnih sveucilišta u Americi. Predavaonice su hladne kao škrinje za sladoled. Klima-uredaji rade valjda od nula do 24 sata. U tijeku je predavanje na temu kako medijski pokrivati klimatske promjene. Predavac govori o glecerima koji se tope, divljim vjetrovima i olujama koji svako toliko poharaju drugi kraj Amerike.
Pitanje klimatskih promjena u ovom trenutku je najvažnije svjetsko pitanje i treba mu posvetiti punu pozornost, poducava predavac, iskusni reporter koji je radni vijek proveo u vodecim americkim redakcijama, da bi na koncu ostao bez posla i našao utocište u malim medijskim organizacijama koje preživljavaju od projekta do projekta. Kad završi svoje predavanje o takozvanom zelenom offsetu, grupi od dvadeset novinara ponudit ce se za odgovore.
Ima li tko kakvih pitanja vezanih uz klimatske promjene? Javljamo se da bismo primijetili slucaj za koji ce se ispostaviti da mu u ovoj ucionici nije mjesto. Proveli smo tri sata slušajuci kako govorite o klimatskim promjenama i pretpostavljamo da bi sad valjalo pitati nešto o topljenju glecera. Medutim, pada nam na pamet potpuno druga stvar. Vani je oko 23 stupnja Celzijusa, a klima u ovoj ucionici je podešena na petnaestak stupnjeva. Isto je u svakoj drugoj bostonskoj zgradi, odnosno u svakom automobilu kojim smo se u ovom gradu vozili. Ne bi li za pocetak, kad govorimo o klimatskim promjenama, bilo dobro da iskljucite klimu i otvorite prozor?
Mladicu, obrecnuo se predavac, mi ovdje govorimo o konkretnim problemima. Pa zar može konkretnije od ovog, pitali smo, ali razgovor je potekao u drugom smjeru. Zakljucili smo da Amerikanci nerado primaju kritiku svojih životnih navika. Na kratak spomenuti dijalog indijski kolega Sudipto ce primijetiti: Kad bismo mi u Indiji dostigli americki standard, pa svi upalili klima-uredaje u domovima i na radnim mjestima - zemlja bi pukla po šavovima.
Bostonska klima ne vapi za klima uredajima. Ljeta su topla i kišna, s prosjecnom temperaturom od 23 stupnja Celzijusa. Poprilicna vlažnost zraka, doduše, pocesto ce vas potjerati u klimatiziran prostor, ali prosjecna podešenost uredaja na petnaestak stupnjeva uistinu nije nužda. Kako bilo, nadete li se na kakvom ekološkom simpoziju u Bostonu ipak se radije fokusirajte na udaljene polove i glecere koji se tope.
Nadete li se, pak, na USS Constitutionu, fokusirajte se na zvjezdice i crveno-bijele trake i ne razmišljajte previše o životu prosjecnog americkog covjeka. Nadete li se u down townu, usred cvora stakla i željeza, radujte se zašiljenim i nezašiljenim vrhovima bostonskih nebodera. Ne brinite za sudbinu suvremenog rimskog carstva na rubu svog vremena, ne propitujte sudbinu Zemlje slobodnih i hrabrih, jer nikad ne znate kad ce vam trebati azil. Turski kolega Selim o azilu je razmišljao do kraja putovanja, pa je na koncu ipak otputio u Ankaru, ususret svojoj sudbini.
Znaš, rekao je na kraju, ja bih ostao i tražio azil, ali bojim se da ova zemlja ima vrlo malo razumijevanja za prosjecno imucnog covjeka i njegov svakodnevni život. U filmovima su još uvijek simpaticni, odgovorili smo, ne znajuci što dodati ili oduzeti ovoj opasci.