Kao što je Stephen Hawking objasnio Veliki prasak i crne rupe gotovo bez ijedne formule (osim Einsteinove E=mc2), zagrebacki arhitekt Boris Popovic je napisao knjigu o arhitekturi bez i jednog nacrta. I dok je nedavno Hawking izjavio da je možda pravo objašnjenje ipak u Bogu, Popovic arhitekturu i smisao pronalazi iskljucivo u vlastitoj, i tudoj, odnosno ljudskoj krvi i mesu. I tu je drugaciji.
U društvu izama, Boris stvara vuizam. Objedinjuje vu - kinesku rijec za unutarnju ljepotu predmeta i izam kao sufiks kojim vu dobiva novi smisao, baš kao i svi izmi (socijalizam, kapitalizam, ekspresionizam, dadaizam...itd.). I Boris u tome ide do kraja. Spaja naizgled nespojivo u harmonicnu tekstualno-vizualnu pricu koja nenametljivo zatvaranjem korice stvara osjecaj vua, unutarnje ljepote. Vuizam je arhitektonski projekt koji je objavljivan u magazinu Arkzin od 1997. do 1999. Nekoliko godina kasnije autor je nastavio pisati vuizme od 19. epizode, gdje je stao 1999., da bi ih krajem prošle godine objavio u obliku knjige za Jesenski i Turk.
Knjiga može biti i coffee table book koja se ne mora citati otpocetka i u kontinuitetu, vec po odabiru, pricu po pricu i tako njih 100 minus 19 popracene sa stotinjak fotografija u boji. Naslovi nekih epizoda: Peceni kukuruz, Kada padaju geometrijski oblici, After-images, Kako sam slomio šaku na štoku i grizao ruku do krvi?!, Hodam, Kofein... Izmedu ostalog, jaka je i povezanost autora - koji je bio novinar i urednik u Arkzinu te glazbeni producent (Spoonsi, Zhel, Lunar, Carnival Tunes) - i Pule.
Dizajn knjige potpisuje Puljanin Igor Stanišljevic iz Parabureoa, dok se u knjizi izmedu ostalih pojavljuju fotografije pulskog fotografa Igora Zirojevica, stihovi pulskog autora Zhela i ?omlije iz Spoonsa. No, knjiga vrvi zanimljivim imenima, poput stripaša Igora Hofbaurea, dok dvije posebne epizode vuizama potpisuju Rujana Jeger i Amanda Palmer.
Dogodio se vu i Puli u subotu u kaficu P14 (ruku na srce P14 je jedan od rijetkih caffe barova koji ima razradenu arhitektonsku pricu pa je tim više i logican autorov odabir). Popovic je knjigu predstavio ne uz citanje, vec uz slajdove slika iz knjige koji se nadovezuju na pricu. Ulomke iz knjige je pak citala Dušanka Babic.
No, tu prica nije stala, jer su na scenu došle GeDoRe, na neki nacin povratnickim koncertom u P-14, i to nakon godinu dana. Multiinstrumentalistice na matricama u jedinom iskljucivom ženskom sastavu, vokalno i besprijekorno uživo izvode zarazne i pamtljive zvukove. Kao neka disko-klapa, privlacne izvana i sladunjavih glasova lukavo parodiraju stil, ali i grad u kojem žive - od kružnih tokova (samo daj, grad prekopaj), "Moj pas ne smije kakiti", (kritika odluci da psi ne smiju kakiti ne zelenim površinama), preko popularnih obrada hitova.
Na kružne tokove se osvrnuo i Boris Popovic, ironicno ih komentirajuci kao nevidenu prometnu pojavu za koju je, po njegovoj procjeni, iz gradskog proracuna izdvojen cak 10 puta veci iznos nego što je realan trošak. Na tu društvenu kritiku nadovezali su se u vec kultni Filji di Bruno Atmiko, raštimano se obrušivši na "Brijuni rivijeru" i naravno Pulu.
Ovakav popratni odabir nije slucajan jer Popovic kaže: "Važno je da su arhitekti prvo ljudi pa onda arhitekti, a tako bi trebalo biti u svakoj struci. Pa je i 'Vuizam' moj manifest, odnosno arhitektonski projekt u medijskom obliku". Popovic kaže da je knjiga nastala kada je izašao iz toka ljudi koji brzo hodaju, sjeo na klupu i poceo promatrati unutarnju ljepotu - svega. "Ljepota je važna rijec. Na društvenom nivou stvari bi puno bolje funkcionirale da ljudi poštuju druge ljude i da je manje egoizma i frustracije, koji rezultiraju pojavama kao što su Hitler, Tudman, Miloševic...", veli on.
Za hrvatsko tržište neobicna literarna publikacija koja ne podilazi publici, ali koja ce je itekako naci, bez interesa i želje za profitom.