Boris Pahor, 99-godišnji slovenski pisac, anti-nacist, disident i za fašizma i za komunizma, kritičan je i danas. Zrači vitalnošću i oštrinom misli i u 100. godini života. Nije u ni u kakvom srodstvu sa svježe izabranim slovenskim predsjednikom jednaka prezimena.
Za njegova prošlotjedna gostovanja na pulskom Sajmu knjige gdje je promovirao svoju knjigu "Nekropola", Milan Rakovac je kazao da je Pahor paradigma, 'čovjek-stoljeće', buntovne prirode i anarhističke hrabrosti. Hrvatski prijevod "Nekropole" uslijedio je 45 godina nakon što je izvorno objavljena u Ljubljani (1967.), a u toj hvaljenoj knjizi Pahor opisuje vlastita logoraška iskustva iz njemačkih koncentracijskih logora.
Pahor je rođen 1913. u Trstu. Njegovi roditelji doselili su u Trst sa slovenskog Krasa. Evocirao je Pahor fašistički masovan čin prisilne promjene identiteta. Pet godina nakon dolaska na vlast fašista, 1927., jednim dekretom, jednim potezom pera 50.000 Slovenaca i Hrvata postalo je Talijanima.
- To je bila duhovna, psihološka smrt. To je bilo etničko čišćenje, ističe Pahor.
- Bitna je nacionalna svijest, ali moramo je razlikovati od nacionalizma koji treba isključiti. Što je sloboda? Danas imaš slobodu, ali ta sloboda je protiv humanizma. Danas je društvo loše, ne cijeni ništa. Danas liberalizam nije poštivanje čovjeka, nego 'radi što hoćeš', posebno ako imaš kapital. Moramo promijeniti društvo u korist općeg dobra. To se neće samo riješiti. Ne smije Europa biti samo trgovina i euro, već i briga za ugroženog čovjeka, kaže Pahor.
- Ljudi imaju predstavu logora kao mjesta gdje se non-stop mučilo, patilo i umiralo. Što je vama osobno bilo najgore iskustvo u logoru? Je li to kontinuirana prijetnja smrti, strah ili glad?
- Najgora je bila glad! To da nemaš ništa staviti u usta. To je najgore; jer te to fizičko i mentalno muči od jutra do sutra. Prazan stomak. Dobivali smo u pet popodne malu porciju kruha i tek drugi dan popodne maneštru, a to je bila voda od žute repe. I od tog do narednog popodneva postoji samo želja da jedeš.
- Uz to što ste gledali kako netko pati i umire.
- Gledaš prijatelja kako je suh, a i sam si kao i on. Nemaš ogledala i na njemu vidiš kakav si i ti. Prvi logor, Natzweiler-Struthof, bio je nanizanih terasa, visok 800 metara. Prvu, najnižu terasu činio je - krematorij. Mirisalo je po spaljenom tijelu, a po noći se gore vidio plamen. A ako si išao raditi u kamenolom, dobio bi decilitar nekog preslatkog čaja i tek popodne tu žutu vodu, maneštru. Dobivali smo tako malo kruha. Smrt je za mene laka. Bila je to moralna nihilacija, potpuno ovisan o disciplini, o šefu koji te tuče ukoliko ne odgovoriš na prozivku, a prozivaju ti broj. Ti imaš broj. Nisi ništa. Ti si broj.
- Spomenuli ste da danas postoje post-logori. Na što ste mislili?
- Kapital je taj koji danas ima moć. Danas je liberalizam da svatko može reći štogod hoće, ali nije liberalizam u smislu Francuske revolucije, da se čovjek razvija u slobodnom društvu, bez kralja. Danas je sve ovisno o bankama. Živimo u slobodi, ali zbog banaka i njihovog kapitala imamo ljude bez posla. Slobodni smo i siromašni. Trebali bismo imati socijalno društvo kao, recimo, pravedna Norveška. Dakle, da se promijene i država i sindikati i ljevica, i da bude jedna logična raspodjela kapitala. No, veliko je pitanje kako će se to razviti. (Razgovarao Zoran ANGELESKI)
CIJELI RAZGOVOR ČITAJTE U PRILOGU ZOOM