Pazinac Renato Kalac, zamjenik zapovjednika 154. brigade Hrvatske vojske, prekaljeni je borac u Domovinskom ratu i s ovom je brigadom prošao niz ratišta. U "Oluji" je ona bila potpora 9. gardijskoj brigadi te su njeni borci sudjelovali u oslobađanju Krbavskog polja, Udbine, područja oko Plitvičkog Ljeskovca, Uvalice i Prijeboja.
- Sjećate li se nekih konkretnih susreta s mještanima?
- I nakon toliko godina sjećam se mnogih detalja. Došli smo u kuću gdje sama sjedi starica, drži ruke u kecelji i drži ručnu bombu. Kolega i ja smo je pitali ima li još netko živ s njom i je li gladna. Starica je rekla da nije jela tri dana. Dali smo joj cjelodnevni suhi obrok i štrucu kruha i rekli joj da ćemo staviti stražu da je čuva da joj se ne bi nešto dogodilo. Nakon što smo deset minuta s njom razgovarali ona se okuražila, rekla da vidi da smo dobri ljudi i stavila je bombu na stol. Ispričala nam je da je njena familija u Zagrebu i da je iz mjesta prvo pobjegao gostioničar.
Malo je ljudi ostalo, uglavnom starijih osoba i žena. Čak smo kasnije imali i nešto ljudi koji su se vratili iz zbjega jer im se razbio auto ili traktor ili je nekome pukla konjska zaprega. Sve smo to uredno evidentirali. Nekada je to bilo smiješno jer imate čovjeka od 60 ili 70 godina i morate ga tretirati kao ratnog zarobljenika. Uglavnom smo imali pozitivna iskustva s tim ljudima.
Problem je bio zbrinuti stoku koja je bila vezana po stajama. Stoku je trebalo nahraniti i napojiti. Srećom, bilo je ljudi sa sela koji su pustili krave vani da se nahrane. Ipak je stoka nacionalno bogatstvo.
- Sjetite li se tih dana? Koliko to čovjeku ostane u sjećanju za cijeli život?
- Ostaje za cijeli život. Sjećam se svakog detalja. Pamtim svaki borbeni položaj, svaku postrojbu, sve zapovjednike. Kroz brigadu je prošlo oko 6.400 ljudi. Ne znam svima imena, ali ih prepoznajem po izgledu.
Strašno mi je ostao u sjećanju ulazak u jednu dječju sobu. Među dječjim igračkama u ormaru smo našli tri ručne bombe, dvije granate za protuavionski top, puno streljiva. U toj su kući živjela djeca s tim granatama i s ostalim oružjem.
Frapantno je i da je u Turjanskom Polju seoska škola gdje je u jednoj prostoriji škola, u drugoj zapovjedništvo njihovog domicilnog bataljona, a ispod skladište naoružanja i vojne opreme. To je bilo nešto strašno. Nisam to mogao niti zamisliti. Ide se ratovati protiv vojske, a ne protiv žena, djece i staraca.
Ljudi koji su se vratili iz zbjega su rekli da nemaju pri sebi oružje, ali su nas odveli do sto metara udaljene kuće u kojoj smo našli 25 sanduka novih poluautomatskih pušaka. Oružja je bilo na svakom koraku. Raketnih protuoklopnih sistema, hangar dužine 60 do 70 metara pun mina i granata.
U podrumu škole u Debelom Brdu su bili raketni sistemi koji su sami po sebi opasni. Dovoljan je nekakav manji udarac pa da se sve aktivira. To je nešto nevjerojatno. ( Razgovarala Selvina BENIĆ; Fotografije iz fundusa Muzeja grada Pazina)
INTEGRALNI RAZGOVOR U TISKANOM IZDANJU