Susret s Bogdanom Tanjevićem dogodio se u Trstu gdje živi njegova obitelj i gdje on povremeno boravi kad se odmara od obveza trenera turske košarkaške reprezentacije s kojom je 2010. godine osvojio srebro na Svjetskom prvenstvu u Turskoj. Živi izvan prostora bivše Jugoslavije od 1982. godine (rođen je u Crnoj Gori, u Pljevljima 1947. godine). U bogatoj karijeri, uz jugoslavensku reprezentaciju s kojom je 1981. osvojio srebro na Europskom prvenstvu u Čehoslovačkoj, vodio je i talijansku reprezentaciju koja je osvojila zlato 1999. godine u Francuskoj, te tursku: jedini je europski trener kojemu je pošlo za rukom trenirati tri reprezentacije.
Nakon što je primio talijansko, sad ima i tursko državljanstvo, godinama kruži Europom, trenirao je najpoznatije europske košarkaške klubove, najviše je boravio u Italiji i Francuskoj. Tršćani ga izuzetno cijene. Vodio je lokalnu ekipu od 1986. do 1994. godine, s Tršćanima je stigao do finala Kupa Radivoja Koraća. Živi između Trsta i Istanbula, ali pravi dom mu je u Sarajevu, gradu u kojemu je odrastao i u kojemu je započeo trenersku karijeru s tadašnjom Bosnom Mirze Delibašića.
Turska je danas svakako zanimljiva tema s kojom smo i počeli razgovor.
- Dakle, gospodine Tanjeviću, što mislite o današnjoj Turskoj, kako u njoj živite?
- Atmosfera je pozitivna, to je zemlja koja bilježi nevjerojatni gospodarski rast, u samo nekoliko godina učinila je ogromne pomake. Ulice velegradova su prepune optimizma, ljudi vjeruju u budućnost, proživljavaju nešto na što su Europljani zaboravili. Jako su slični nama, vole dobru hranu, dobru svirku, dobar provod. Iznenadili biste se koliko dobre muzike proizvode…
- Vi ste preuzeli Bosnu 1971. godine dok je još igrala u drugoj ligi. Godinu dana kasnije ulazite u prvu ligu i u šest godina rada, nakon osvajanja domaćeg prvenstva, uspjeli ste osvojiti i europsko prvenstvo…
- Ovo je povijest jednog sna. Smijali su nam se kada smo im govorili da ćemo postati državni prvaci, ali mi smo dokazali snagu ekipe. Imali smo izvanrednog Mirzu Delibašića, ali timski rad je temelj na kojemu smo izgradili uspjeh. To je košarkaška publika uvažavala, cijenili su našu igru i pljeskali nam na najtežim gostovanjima: zamislite, pljeskali su nam čak i u Zadru. Ekipa koju je predvodio fenomenalni Krešimir Čosić bila je zaštićena bedemom strastvenih navijača, strah i trepet svake gostujuće ekipe. Sjećam se susreta s Jugoplastikom u Splitu koja se tada borila sa Zadrom za prvo mjesto: Mirza je tada fantastično igrao i izmamio pljesak, ne samo publike već i suparničkih igrača.
- Atmosfera u košarci odudarala je od svijeta nogometa. Košarkaške zvijezde bile su sušta suprotnost nogometnima: svi odreda mirni, povučeni i skromni mladići.
- Košarka je bila sport studenata, igralo se bez pritiska biznisa, nije bilo nekih materijalnih očekivanja, igrali su dečki tijekom studija i pripremali se istovremeno za onaj drugi život koji bi uslijedio nakon igračke faze. Zarade nije bilo, u nekoliko godina igranja mogao si eventualno skupiti novac za neki golf. Normalno, govorim o automobilu koji se tada proizvodio u Sarajevu, uvozni su bili daleko skuplji. Popularnost košarke je naglo porasla onog trenutka kada su čelnici tadašnje Jugoslavenske radiotelevizije odlučili početi emitirati prve utakmice. Tadašnji su voditelji osjetili moć tog sporta, privlačnost među tadašnjom omladinom i pogodili.
- Zanimljiva je definicija kojom se služite da biste opisali svoju kuću u Trstu: dovoljno blizu i dovoljno daleko od Sarajeva…
- Upravo je tako. Nekad sam bježao, tražio mjesta što udaljenija od pokliča ratnih truba. Oni to zovu ratom, ali za mene ono što se dogodilo nema veze s ratom već s prijevarom. U Sarajevu je ubijeno 1.400 maloljetnika, više od jedanaest tisuća civila, zar to nazivamo ratom? U tom takozvanom ratu nije bilo bitke, nit' jedne jedine, a bitka je kad se odrasli ljudi uhvate za vrat, kad se tuku, ubijaju, dok jedna strana ne popusti i poklekne. Kakve veze imaju djeca, žene i starci u toj logici? Ako govorimo o ratu i o bitkama, trebamo ići u Galipolje, posjetiti grobnice petsto tisuća vojnika iz Prvog svjetskog rata koji su na tom prostoru poginuli. To je bio rat i to je bila bitka koje kod nas nije bilo osim najobičnije, krvave prijevare.
CIJELI TEKST PROČITAJTE U DANAŠNJEM PRILOGU ZOOM