Nataša Skazlić rodom Puljanka netom je objavila roman "Bidon", koji dijelom opisuje njezino odrastanje u Puli sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. Ta spisateljica živi u Zagrebu, a već je objavila roman "Oni - humani bestijarij" (zbirka priča). Pisanjem se bavi već nekoliko godina, a objavljivala je u zbornicima i časopisima.
- Napisali ste sjajan roman, koji je dobrim dijelom i pulski roman. Što za Vas danas znači Pula i koliko je ona važna u Vašem književnom formiranju, obzirom da ste dio djetinjstva proveli u Puli?
- Iz Pule sam odselila s nepunih dvanaest godina, a vratila sam joj se, iako ne trajno, posljednjih pet godina. Taj je povratak bio prirodan iako većinu života o Puli nisam razmišljala niti sam imala osobitu namjeru vratit se, povratak se nekako dogodio sam od sebe i tek sam tada osvijestila koliko mi je Pula važna i koliko je volim.
Ponekad mi se čini da je gotovo neprirodno toliko voljeti grad, ali ljutim se na nju, jer se troši brže no što oni koji bi to trebali o njoj brinu. Čini mi se da je promjena strukture stanovništva uslijed rata utjecala i na sustav vrijednosti. Ne postoji nijedan razlog zbog kojega bi Pula trebala izgledati zapuštenije od Zadra, Splita ili Dubrovnika, a iz meni nedokučivog razloga to je tako iako nekada nije bilo, a to me ljuti i rastužuje. Pisanju me vjerojatno najprije usmjerila tatina velika kućna knjižnica; život među knjigama je bio jedini kojeg sam poznavala, svi su se odgovori nalazili u njima i nije mi bilo jasno što rade i kako žive ljudi koji kod kuće nemaju knjige.
Čitala sam mnogo, oduvijek, a prvu sam pjesmicu napisala s osam godina. Iz tog pulskog razdoblja sjećam još i jedne trojke iz pismenog sastavka koju mi je u petom razredu osnovne škole dala nastavnica hrvatskog, jer je mislila da mi je tata napisao domaću zadaću. Preseljenjem u Biograd na Moru stvari su se bitno promijenile, hrvatski mi je predavala odlična nastavnica koja me poticala na pisanje pa su odmah uslijedile i neke nagrade te objave u časopisima za djecu.
I kasnije sam imala sreću s profesorima književnosti. Također, odlazak u nepoznatu sredinu s ljudima bitno drugačijeg mentaliteta, u kojoj se nisam baš dobro snalazila, učinio me introvertiranom pa sam se okrenula čitanju. U višim sam razredima osnovne škole čitala barem tri knjige tjedno, mnoge od njih i prerano.
- "Bidon" je kao svojevrsna životna metafora...
- "Bidon" je mnogo toga. Ljudi su grad pa je tako i glavna junakinja grad; bidon u sebi može skrivati smeće, ali i dragocjeno ulje; život je šaren, neke su boje prljave ili samo naizgled takve, neke blistave i tople ili samo naizgled takve... Mislim da je roman vrlo slojevit i da samo o čitatelju ovisi koliko će od njega dobiti.
Ovaj roman služi i za razumijevanje jednog prostora i vremena - Istre sedamdesetih i ranih osamdesetih godina prošloga stoljeća. Da, tek sam u sasvim zreloj dobi znala protumačiti neke događaje iz tog vremena, a u tome mi je pomoglo i pisanje "Bidona". Najočitiji primjer toga je promjena stava prema Titu koji se činio važnom sastavnicom mog djetinjstva i koji je trebao dobiti mnogo više prostora u tekstu, a postao je tek jedna od metafora. S druge strane, i opet neočekivano, "Bidon" mi je potvrdio mnogima poznat osjećaj odijeljenosti Pule od Istre; Istra je malena, a opet prepuna različitosti koje međusobno ne komuniciraju, koje nemaju mogućnost stopiti se u neku višu ili barem drugačiju kvalitetu.
Pula je kao slučajno izrasla na tom prostoru i nerijetko čujem da ljudi godinama odlaze u Istru na odmor, a da nikada nisu bili u Puli. Također poznajem mnoge Istrijane koji ne vide razlog zbog kojega bi dolazili u Pulu. Bidon mi je pomogao da vidim i tu propusnost grada za njegove stanovnike, nemogućnost ukorjenjivanja uslijed povijesnih okolnosti koje se ciklički ponavljaju. Pula je kao sito kroz koje ne propadnu samo oni koji se panično pridržavaju jer su svjesni da nemaju drugi izbor, takav sam dojam dobila.
- U kojoj mjeri postoji korespondencija između autorice i pripovjedačice, uzevši u obzir iznimno precizan opis nekih pulskih lokacija, pa i kuće Vašeg odrastanja.
- Da bi tekst bio uvjerljiv nužno je pisati o poznatome jer onda i fikcija dobiva mogućnost biti uvjerljivijom. Kad sam prije desetak godina počela raditi prve bilješke nisam znala kuda će me to dovesti, ali mi je bilo jasno da pisati o vlastitom djetinjstvu ne znači da bi to itko osim samih sudionika htio i čitati. Lokacije su stvarne, neki sporedni događaji istiniti, ali likovi su uglavnom arhetipski.
Stanovnici Trinajstićeve ne bi ih mogli imenovati, ali možda bi mogli naslutiti neke poveznice sa stvarnim osobama, jer priča s kontejnerom u laktu ulice se stvarno dogodila, dvije su starije susjede uistinu dežurale dvije noći zbog potrebe da razotkriju "smećobacače" no to noćno razotkrivanje koje trajno mijenja sudbinu jedne mlade mame je fikcija koja je samo trebala oslikati karakter okruženja i njegovih aktera, ne više od toga. "Bidon" je roman s autobiografskim elementima, ali nije autobiografski, ta bezimena djevojčica nisam ja, ali mi je bilo važno prenijeti osjećaj da sam to mogla biti ja ili bilo tko drugi. (Vanesa BEGIĆ)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU