"Nema smisla raditi prosvjed u društvu ako neće biti medijski popraćen, jer će se država ili poslodavac vrlo jednostavno oglušiti na zahtjeve prosvjednika ukoliko nema javnosti.
U tom trenutku uskačemo mi medijski aktivisti i zapravo omogućavamo da, mimo mainstream medija, vijest ili emociju prenesemo iz unutarnjih redova do šire javnosti i omogućavamo da se šira javnost zainteresira za ono što se odnosi na usku skupinu ljudi".
Tvrdi to redatelj Igor Bezinović koji je široj javnosti najpoznatiji po odličnom dokumentarnom filmu "Blokada" o studentskoj blokadi i preuzimanju zagrebačkog Filozofskog fakulteta 2009. unutar šire studentske borbe za besplatno obrazovanje.
Mladina je nakon ljubljanske premijere početkom ove godine film opisala kao "kroniku otpora, kroniku revolta, kroniku revolucije". Velika je vrijednost filma to što vjerno pokazuje djelovanje režima metodom "zavadi pa vladaj", posebno putem otužnog Ribićevog sindikata znanosti i, čast izuzecima, izdajničkog Vijeća profesora zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
Činjenica da film traje punih sat i pol, da nema naratora niti ikakvog pismenog objašnjenja čini se uoči gledanja filma preambicioznim. No, "Blokada" u svih 90 minuta ne gubi ni dinamičnost ni dramatičnost. Uz to, ostvario je razumljivost, time i univerzalnost pa je i gledatelju u drugim dijelovima svijeta posve jasno što se zbiva iz autentičnih istupa studenata prije, tijekom i poslije plenuma.
Osim "Blokade", Bezinović je snimio kratke dokumentarne filmove "Natprosječan", "Nepovratno", "Susret", "TDZ - za uspomenu i dugo sjećanje" i "Samoupravni film" te kratki igrani film "Goli sati". Film "Natprosječan" bio je najbolje ocijenjen hrvatski film po glasovima publike na ZagrebDoxu.
Bezinovića je filmska kritičarka Mima Simić, za njenog vrlo gledanog nedavnog gostovanja u HTV-ovoj emisiji "Nedjeljom u 2", posebno izdvojila među domaćim filmskim autorima. Rođen je u Rijeci 1983.; diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
- Dojam je da je u filmu "Blokada" ključnu ulogu odigrala sjajna montaža. Preko 200 sati materijala o 34-dnevnoj studentskoj blokadi montirali ste pune dvije godine. Koliko je u svakom filmu, a posebno u dokumentarcu, montažer na neki način i redatelj filma?
- To je super pitanje. Kroz proces montiranja "Blokade" prošla su tri montažera - Hrvoslava Brkušić, Maida Srabović i Miro Manojlović. Bio je to vrlo, vrlo naporan proces stvaranja priče koja je trebala biti razumljiva svima, a ne samo aktivistima ili samo ljudima u Hrvatskoj.
U procesu montiranja prvo smo montirali nama najvažnije narativne točke kao zasebne scene, i onda je krenuo proces opipavanja, isprobavanja koliko koja scena leži uz neku drugu. Stvaranje narativa temeljili smo na procesu pokušaja i pogrešaka jer nije bilo pametnijeg načina montaže i zato je iznimno, iznimno važan udio tih ljudi koji su radili u montaži. Zapravo je istina da su montažeri velikim dijelom koautori filma, pogotovo u dokumentarcu.
- Koliko ste kao aktivist i student bili emotivno involvirani u snimanja "Blokade" i ostalih svojih dokumentaraca. Koliko je nužno za aktivistički dokumentarac da svjesno zanemaruje objektivnost i ulogu neutralnog promatrača?
- Osnovna premisa žanra aktivističkog dokumentarca je da je film pristran i da se prikazuje isključivo priča iz perspektive koja je jednostrana i koja se od starta uopće ne trudi biti objektivna nego, upravo suprotno, baš naglašava tu subjektivnost.
Puno ljudi koji razmišljaju o dokumentarcu, a ne bave se njime profesionalno, smatraju da je dokumentarac objektivan prikaz realnosti, no on to nipošto nije. Svaki je dokumentarac autorsko svjedočanstvo o određenoj situaciji.
- Ali i ta rasprava o objektivnosti je vrlo diskutabilna jer objektivni nisu ni izvještaji mas-medija, zbog čije pristranosti i postoje aktivistički dokumentarci, zar ne?
- Tako je. Općenito je taj pojam objektivnosti, pojam istinitosti zloupotrebljavan. Jedini iskren način da se čovjek bavi dokumentarizmom jest da u startu otkrije karte i kaže: "Ja određenom problemu pristupam iz te i te perspektive".
- Vaš je rad bitno i suštinski politički rad?
- Pa je. Mislim da velika većina dokumentaraca ima političku težinu. Dokumentarac je filmski rod koji je jako srastao s politikom. Zadaća dokumentarista nije ista kao i zadaća novinara. Dokumentarac jest neki vid medija, no dok novinari o određenom prosvjedu trebaju dati faktografiju, ali ako se dokumentarac oslanja samo na faktografiju, osuđen je da bude loš dokumentarac. Da bio dobar, dokumentarac nužno mora biti pristran i mora iskazivati određenu emociju autora. (Z. ANGELESKI)
CIJELI RAZGOVOR PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU.