Kada je prije godinu dana u intervjuu u Glasu Istre govorio o svom tada objavljenom debitantskom romanu "Bilo jednom u Istri - priča o Ivanu Kolariću", njegov autor, renomirani novinar Glasa Istre Elio Velan rekao je da su mu onodobni mediji bili glavni izvor u pisanju tog romana. Kazao je i ovo:"Uzbudljivo je to bilo, listaš stare novine, osjećaš miris starog papira, znaš da čitaš novine iz 1923. godine, ali čitaš ih kao da ne znaš što će biti sutra. Iz tih novina izrasta cijeli duh jedne epohe", a nešto kasnije i ovo: "Ako jednog budućeg dana netko na sličan način bude proučavao Glas Istre, naići će na svakojake zanimljivosti koje nama danas možda izgledaju beznačajno".
Večeras će Velan u oštariji "Ferlin" u Svetvinčentu, s početkom u 19 sati, promovirati svoju novu knjigu ukoričenih dopisničkih kolumni iz Trsta "Bura u zaljevu - Priče iz Trsta". Svježe čitateljsko iskustvo ove knjige govori da ovi tekstovi ovako objedinjeni u isprepletenom multi-identitetskom pripovjednom kontekstu, dobivaju, osim 'roka upotrebe' trajnijeg od dnevnih novina, i dozu književnog dostojanstva koje ove dokumentarno/reportažno/literarno/filozofske priče posve zaslužuju. Tako, recimo, sjajna Velanova priča o tršćanskom molu Audace, posebno uvodni dio o autorovoj nemogućnosti da unatoč višegodišnjem življenju u Trstu uspostavi odnos s njegovim morem (duboka i mutna voda, pusta površina sa siluetama brodova tek na horizontu), nesvjesno u čitateljskom iskustvu može prizvati i duh velebne Andrićeve dirljive tršćanske priče iz 1920. "Zanos i stradanje Tome Galusa" o slučajno zatočenom mladiću u Trstu u koji mladić stiže brodom Helgoland iz tropskih krajeva koncem srpnja 1914., dan uoči objave rata Srbiji.
S druge strane, Velanova je knjiga umnogome knjiga o Istri. U njoj su priče o Ćićima u Trstu, kao i Tršćanima koji 100 godina dolaze u konobu na Ćićariju, zatim pokojnom Žminjcu Primu Rovisu, pa prijateljskom druženju s vedrim, nepolitičnim, sada pokojnim Pazinjanom Mirkom Ferenčićem koji je u Trstu imao automehaničarsku radionicu, a koju je usred dana znao zatvoriti i zajedno s prijateljima također pazinskog porijekla otići na marendu i piće u Pazin. Kaže uvodno Velan: "Trst je možda tek sredstvo za bolje upoznavanja nas samih, i na poluotoku i u širem okruženju".
- Tvoji vjerni čitatelji, a ima ih jako puno, pročitali su zadnjih godina ove priče u Glasu Istre, ali u nekom tjednom ritmu. Koji je tvoj autorski motiv njihova objedinjavanja u knjizi?
- Dva mjeseca sam skupljao svoje tekstove po raznim rubrikama. Najveći je materijal skinut iz rubrike 'Istarske skice za veliki grad' koja je objavljivana u dodatku Istra plus. Počeo sam s urednikom Robertom Buršićem, a nastavio s Goranom Prodanom. Zvao bi me Prodan iz Poreča i pitao: "Mulo, ti ga qualcosa per mi?" ('Dečko, imaš nešto za mene?') i ja sam slao. Pitao bih ga obavezno neka mi naznači datum objave jer bez termina koji moraš poštovati ja ne mogu pisati; zapadam u depresivna stanja, gubim memoriju... Sad, kad sam skupio toliko sati rada (iza sebe imam 20 godina Trsta), sjeo sam za kompjuter i pokušao dati neku cjelinu, neku smislenost, povezanost. Čini mi se da sam je našao, ili nisam? Barem sam pokušao, kako ne bih bacio 20 godina rada. Kolega Miljenko Marin, koji mi je napisao predgovor, kaže da stvar drži vodu. Ja mu vjerujem, kako drugačije?
- Knjiga je i tvoj autoportret?
- Kad sam završio, pogledao sam listove na kompjuteru i zaključio da sam to ja u Trstu. Dvadeset godina života, birajući argumente, ljude, likove, promatrajući jednostavne situacije na cesti. Postoje dvije Istre: ona stvarna koja živi na poluotoku i ona koja kruži Trstom, dvije Istre koje nastavljaju put u paraleli, što znači u beskonačnost a da se nikad neće ukrstiti, dodirnuti. E sad, gdje mene smjestiti? Možda je knjiga odgovor na to pitanje, kratak, katkad banalan, ali to je to, drugačije ne mogu. Novine istog dana kada se objave prelaze u arhivu. Kratak im je život. Knjiga je nešto što je postojanije. U redu, ljudi sve manje čitaju, ali to nije suština problema. Bitno je što ljudi pišu. Čitatelja ima uvijek u dovoljnom broju. Prije nekoliko godina novinske kuće počele su tiskati knjige i prodavati ih s dnevnim tiskom ljudi su kupovali jer je to pravilo potrošača. U Trstu je jedan antikvarijat koji prodaje te knjige po cijeni od jednog eura. Vlasnik mi je objasnio logiku: nakon desete ili dvadesete knjige kupljene s novinom, potrošači bi se našli s problemom gdje ih smjestiti, što s knjigama. Napunili bi najlon vreće i nosili u antikvarijat. Tip prodaje za jedan euro knjigu koju je potrošač kupio za četiri ili pet eura i kaže mi da stvar funkcionira jer pravih čitatelja uvijek ima.
- Koliko si znao o Trstu kad si koncem 1996. došao u Trst raditi za Glas Istre?
- Došao u stan tete Marije, očeve sestre koja je došla 1945. u Trst, i strica Marina, rođenog Trieština. Postupno sam otkrivao taj čudesan grad, koji je u 19. stoljeću bio jedan od najbogatijih gradova u tada jednom od najbogatijih carstava. Trst je bio glavna luka i spoj tog austrougarskog carstva sa svijetom.
- U lipnju prošle godine napustio si Trst, otkad radiš kao novinar-reporter Glasa Istre u porečkom dopisništvu.
- Bez Trsta se može, bez Istre ne!
- Knjiga sadrži i priču o Paulettinoj svojedobnoj promociji knjige "Bjegunci" u Trstu. Pišeš da su domaćini, istarski esuli, zamolili Ivana Paulettu da im nešto kaže o istrijanstvu, a on im je smireno rekao da ne može više razmišljati o istrijanstvu jer kad se to dogodi, digne mu se tlak i ne može noću spavati. Kako se ti osjećaš kad razmišljaš o istrijanstvu i je li to promišljanje nužno mora biti političko?
- Ne mora, ali Pauletta je najvažniji dio svog života posvetio tom političkom problemu i izgubio. Bilo bi zanimljivo znati što Jakovčić misli kad govori o istrijanstvu jer je on apsolutni politički pobjednik, ali je teško shvatiti o kojoj je politici riječ. Najjednostavnije je reći: tu smo mi, a tamo su oni. S obzirom da smo mi tu, normalno je zaključiti kako mi znamo najbolje što nam je činiti. Poput ostalih naroda Mediterana, mi prodajemo naš identitet tijekom sezone da bismo preživjeli. Zato je Mediteran na marginama Europske unije. Ljudi sa sjevera, kad hoće dodirnuti povijesnu veličinu, dolaze na Mediteran; stanu pred Arenu i potom se vraćaju doma s kartulinom i crni od sunca. Nama ostaje jesen i zima.
- Jedan od meni najsnažnijih dijelova knjige je priča o Trstu kao poslijeratnom gradu bjegova, odnosno završni detalj iz tvoje osobne obiteljske memorije, kada mamin brat Bruno, nakon bijega iz Jugoslavije 1947., odlazi u Australiji, vraća se u Istru nakon 40 godina, da bi onda, po povratku svojoj obitelji u Melbourne, u pismu majci napisao i ovo: "Nevjerojatno, kad sam sišao s aviona i nogom opet dodirnuo australsko tlo, činilo mi se da sam prvi put u toj zemlji".
- Ispričat ću ti anegdotu: jednog tršćanskog popodneva sjeo sam na kauč nakon ručka i odjednom me obuzela nostalgija. Osjetio sam jaki pritisak u prsima. Skočio sam s divana i ženi rekao da moram hitno u Pulu na sastanak redakcije. Sjeo sam u auto i vozio od Trsta do Rovinja; parkirao, prošetao do crkve, stao pred rodnu kuću sišao na rivu i u 'Riu' popio kavu. Nakon tri sata opet sam bio u Trstu. Sad, pomisli na čovjeka poput mog strica koji je djetinjstvo i mladost proveo u Rovinju i onda se nastanio u Australiji: što je taj čovjek radio, kako je reagirao kad bi ga obuzela nostalgija? Kaže Sergio Endrigo u pjesmi posvećenoj Puli: 'Vorrei essere un albero che sa' dove nasce e dove morira' ('Volio bih biti stablo koje zna gdje je rođeno i gdje će umrijeti'). Slažem se s tim stihom. Svaki grad u svijetu je dobar za posao; samo je jedan dobar za sve ostalo.
- "Bura u zaljeva" tiskana je prije nekoliko dana, a objavio si je u vlastitoj nakladi. Znam da nije išlo lako ni s prošlogodišnjim romanom o najvećem urbanom istarskom razbojniku, koja je bila privlačna, time i potencijalno komercijalna. Što misliš o današnjoj poziciji izdavaštva?
- Izdavači nemaju vremena čitati tekstove. Prvo što te pitaju jest da li imaš sponzora. Tako ne ide. Znam, tržište 'je ča je', a današnja politika ne pogoduje rastu rasnog izdavača. Možda negdje počiva, ali nije njegovo vrijeme. Vidiš i sam kakva je situacija u novinama. Nema izdavača, a banka ne može biti izdavač. Današnji profil istarskog poduzetnika je nešto što s izdavaštvom nema veze. Možda će se jednog dana stvari promijeniti, vratit će se tipovi koji će jasno i glasno reći: prodajem knjigu, prodajem novine to je moja roba.
- Nakon monografije o Rovinju i romana o Kolariću, pišeš i roman o svojim korijenima, a oni su, kako si jednom rekao, na selu, priko Drage po mami, a po djedu u Pazinu, po drugoj baki između Žminja i Svete Katarine. Gdje si stigao s tim romanom?
- To je dugi proces, pomalo skupljam materijal. Vremena ima malo, radim i živim od plaće, iz mjeseca i mjesec. Trebalo bi mi nasljedstvo, ali ga nema, nekog pokojnog strica iz Amerike s nekoliko milijuna dolara u banci pa da se posvetim literaturi i konačnom cilju: sabrana ili izabrana djela.
Za Karla Marxa Trst je, poput SAD-a, imao prednost nedostatka prošlosti
Elio Velan u knjizi citira i Karla Marxa koji 1857. godine piše da je upravo Trst, a ne Venecija postao kolijevka nove lučke i trgovačke jadranske renesanse te da je Venecija grad sjećanja, a da Trst poput Sjedinjenih Američkih Država ima prednost nedostatka prošlosti; da je luka izgrađena višebojnim doprinosom Nijemaca, Engleza, Francuza, Grka, Armenaca, Židova te da Trst nije poput Venecije, opterećen teretom tradicije.
U odličnoj odjavnoj priči o vezi slabo poznate komunističke vladavine tršćanskom pokrajinom od 1976. do 1980. i liberalizacije tretmana s pacijentima u gradskoj umobolnici San Giovanni, Velan citira tršćanskog novinara Paola Trumiza: "'Griješe oni koji misle da je Trst opsjednut poviješću; naprotiv, to je grad čija se kultura temelji na sistematskom odstranjivanju, uklanjanju i brisanju relevantnih dijelova gradske povijesti".
- Nije li u tom kontekstu tvoja knjiga i potraga za širim identitetom? Jer, dominantno konzumerističko poimanje Trsta iz jugoslavenske višedesetljetne perspektive, ili iz ratne perspektive ("Trst je naš"), previđa činjenicu da je Trst više od 500 godina pripadao kulturnom krugu Beča, i sve do 1918. bio glavna carska luka, a zatim podvrgnuta talijanizaciji.
- Marx govori o Trstu iz 19. stoljeća, kada se gradila velika luka. To je, u suštini, grad koji je rođen carskim dekretom o uspostavi bescarinske luke, nešto umjetno. Tršćanski patricijat, plemićke obitelji koje su stoljećima vladale općinom, gradom s dominantnom ulogom biskupa nisu prihvaćale pridošlice, ljude s kapitalom koji su dolaziti trgovati i graditi i gubiti u tom poslu osobne korijene; branili su višestoljetne privilegije i normalno izgubili ili se prilagodili.
Rumiz govori o današnjem Trstu odnosno o Trstu koji je podvrgnut talijanizaciji nakon Prvog i Drugog svjetskog rata. Mitteleuropski grad multietničke monarhije nije odgovarao novoj ideologiji i neugodnom pritisku Titove Jugoslavije. Politika se najčešće koristi odstranjivanjem kad joj povijest ne odgovara. To su notorne stvari. Od situacije ledine do luke bogatog i moćnog carstva, Trst se odjednom našao kao jedna točka na ogromnom talijanskom poluotoku, jedna u nizu, daleko od Rima, a blizina s povijesnim hinterlandom (pozadinom), Istrom i Krasom, prekinuta je granicom. U Trstu je sve do pada berlinskog zida bila ogromna koncentracija vojske i tajne službe. Na par kilometara od grada počinjao je veliki slavenski svijet i svijet komunizma...
- Na Radio Labinu si prije nekoliko dana izjavio da ćeš se u svojoj novoj knjizi baviti i prezimenima. Koje je podrijetlo prezimena Velan?
- Donedavno sam mislio da su Velani došli s Napoleonom. U srcu Francuske pronašao sam malo mjesto gdje se svaki drugi preziva Velan. I onda sam se, putujući Istrom, našao u Boljunu i u tom predivnom gradiću našao na desetke Velana. Govorim o Velanima u Boljunu 1622. godine. Odakle smo došli? Tko zna, možda sa zapada, možda sa istoka. Bratić je našao ulicu 'Velan' usred Prištine. Prihvaćam i to. Nepobitna je činjenica da je pokojni otac poznavao svaki pedalj Fojbe, Kaštela, Potoka; pripadamo Buraju, srcu Pazina. Nismo iz Velanovog brijega, imam rodbinu u Mečarima. Osim oca, ostatak porodice počiva u pazinskom groblju. Fale mi pazinski snijeg i pazinske sanjke. (Zoran ANGELESKI)