U selu Betiga nedaleko od Barbarige kupili smo stan u kojem kao umirovljenici provodimo više od šest mjeseci godišnje. Glavni argument za kupnju bio je kontakt s prirodom koja nije narušena civilizacijom.
Do stana se dolazi poljskim putom kroz ulicu koja nema javnu rasvjetu, kanalizaciju i nogostup. To su preduvjeti koji omogucuju da vas ujutro probudi pjev ptica, da uberete šparogu 10-ak metara od stana, da vidite gmizavce kako se suncaju na kamenu, da promatrate jastreba kako lovi šljuke, da uživate u potocima vode nakon proljetnih pljuskova, da vam poseban doživljaj budu sijevanje munja i grmljavina, a sa zalaskom sunca pojavi se fantasticno nocno nebo koje nema ni trunke svjetlosnog zagadenja.
U noci je gotovo nemoguce proci ulicom bez baterijske svjetiljke, a tišina je takva da se covjek iz grada polako adaptira na uvjete koji su gotovo kao u raju. U Betigi ne postoje ambulanta, pošta, autobusne linije, trgovina, a niti kiosk za novine.
Sve to nije sprijecilo strucne službe u Gradu Vodnjanu da to selo svrstaju u najvišu komunalnu kategoriju: zonu 1.
Jednog dana kada se takav prirodni ugodaj promijeni izgradnjom golf igrališta, hotela, depandansi, bazena, nocnih klubova, kockarnica i barova, sigurno necemo biti sretni vlasnici stana u tom selu jer sve to karakterizira zonu 1.
Pokušali smo se žaliti na rješenje o komunalnoj naknadi kod gradonacelnika Vodnjana Klaudija Vitasovica i procelnika Damira Janka, ali bez rezultata. Ljepote raja u kojem živimo trebamo i platiti.