Dovoljno je reći Bepo i sve je poznato. Trkači u Istri, širom Hrvatske, pa čak i izvan nje, istog će trenutka znati o kome je riječ. Živuća trkačka legenda, neumorni i neuništivi Josip Bepo Nadenić ne misli stati niti u 81. godini života. I dalje trči, i dalje nastupa na trkama, a bit će, dakako, sudionikom i ovogodišnje nedjeljne utrke "Dan Uljanika". Na 32. izdanju ove, njemu domaće, utrke upisat će već 29. nastup.
- Propustio sam samo tri utrke. Prvu jer još nisam bio spreman za utrku i potom još dvije zbog ozljeda. Ovo je utrka koju ne propuštam ako sam zdrav. Uostalom, iz Uljanika sam i otišao u mirovinu. Do 1992. godine sam radio kao konstruktor-projektant. Konstruirao sam uške za okretanje i transport na brod, tonaže od 10 do iznad 200 tona.
Sad ih nema još puno koji me se sjećaju iz tih dana, ali mi je svejedno drago kad me tijekom utrke neki od njih prepoznaju i bodre uz stazu. Posebno vatrogasci. Onda mi je uvijek lakše trčati - ozarena je lica rekao Bepo Nadenić. - Malo mi je žao što više ne idemo trčati na otok, ali je lijepo vidjeti tu silnu mladost koja trči. Volim ih gledati kako uživaju trčeći. I moji su sinovi, a imam ih trojicu, trčali u osnovnoj školi. Sad je u trčanju ostao tek ovaj najmlađi, Edi. Zna istrčati poneku utrku Zimske lige, ali voli i bicikl ili odlazak u teretanu.
Godine trčanja pulskim brodogradilištem donijele su mu brojne radosti, brojne prijatelje i brojne medalje.
- Imam pehara i medalja kao u priči. U kategorijama M60, M65 i M70 sam ih redovno skupljao. Sad se više ne mogu nositi s deset godina mlađim trkačima u konkurenciji. Primjerice, lani sam u Velikoj Gorici bio drugi, a pobjednik je bio točno deset godina mlađi. Ipak je to u ovim godinama velika razlika. Inače sam po starosti treći u Hrvatskoj od aktivnih trkača. Stariji su moji prijatelji Josip Boroša koji je moje godište, ali stariji par mjeseci i on je bolji trkač od mene, a najstariji je Josip Đunđek, rođen 1924. godine, s kojim sam se puno natjecao. Volio bih ih opet negdje naći na stazi, možda se nađemo na Stareku, na polumaratonu. Veliki smo rivali i prijatelji.
Bepo Nadenić nastavlja s trčanjem i nakon "Dana Uljanika", iako će tri dana kasnije, 22. listopada, proslaviti 81. rođendan. Štoviše, pedantan kakav već jest, jer bilježi svaku utrku, svaki svoj trening, ima i plan za sljedeće utrke. Plan zvučnog naziva.
- Nazvao sam ga "Plan 21", jer je riječ o trčanju 21. maratona u životu. Imam želju, imam ambicija, ali realizaciju stalno odgađam. Možda je to zbog naziva, ha, ha. Uglavnom, istrčat ću i taj 21. maraton. Problem je u limitu od pet sati, a ne bih volio trčati i da mi ne priznaju rezultat. No, zato na polumaratone idem bez problema. Ove sam godine trčao polumaratone u Rijeci i Crikvenici, te Parenzanu. Sad ću trčati "Dan Uljanika", pa onda polumaraton u Ljubljani.
Iako svi koji ga poznaju imaju dojam da trči već sto godina, nije baš tako. Zanimljivo je da je zapravo trčati počeo relativno kasno.
- Počeo sam tek 1984. godine, godinu nakon formiranja grupe za trčanje Uljanik. Igram šah koji sam počeo igrati s 15 godina i to mi je bio jedini kontakt sa sportom. Pokušao sam kratko s nogometom, ali nije išlo. Trčanje? Znao sam iz novina da je to zdrav sport, ali sam tada mislio da je to za posebnu sortu ljudi. Ja sam bio malo deblji i nisam se vidio u trčanju. Tako da je sve počelo slučajno. Budući da stanujem na Vidikovcu, vodio sam sinove dok su bili mali na Dolinku da malo vježbamo i usput sam trčao da skinem koju kilu. Kad je 1983. formirana grupa trkača zvali su me da im se priključim, ali nisam htio. (Roberto CAR)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU