Osim što je voljna pokazati dobru volju i fizicki vratiti Talijanima neke nekretnine na podrucju Buja, Hrvatska je voljna to pitanje riješiti i posebnim zakonom za sve koji imaju pravo na odštetu za nezakonito oduzetu imovinu. To, naime, tvrdi predsjednik Sabora Luka Bebic nakon razgovora s predsjednikom talijanskog parlamenta Gianfrancom Finijem u Rimu, najavljujuci spremnost Hrvatske da "to pitanje konacno skine s dnevnog reda".
O kakvom novom zakonu o obeštecenju esula, uz koji spominje i potrebu poštivanja postojecih ugovora, govori Bebic, prvi covjek hrvatske zakonodavne vlasti? Hrvatska se, naime, dosad cvrsto držala stajališta da su Osimski sporazumi konacno riješili pitanje optantske imovine, ne dopuštajuci njihovu reviziju, koja je, s vremena na vrijeme, zahtijevana iz Rima.
Kako doznajemo u Ministarstvu vanjskih poslova, Hrvatska, bez obzira na Bebiceve izjave u Rimu, ostaje na potpisanim Osimskim sporazumima, smatrajuci pitanje obeštecenja optanata riješenim. "Cekamo da nam Italija dostavi broj racuna na koji bismo uplatili hrvatski dio duga Italiji za napuštenu optantsku imovinu", potvrdili su nam u sjedištu hrvatske diplomacije, uvjeravajuci da ne postoji nikakav nalog niti inicijativa za novim zakonom o obeštecenju optanata, kao što se ne razmišlja niti o reviziji Osimskih sporazuma.
Valja naglasiti da je rijec o jugoslavenskom, odnosno slovenskom i hrvatskom dugu talijanskoj državi, a ne samim optantima. Osimskim sporazumima Italija je preuzela obavezu obeštetiti optante za imovinu koju su ostavili u bivšoj Jugoslaviji, odnosno u Hrvatskoj i Sloveniji.
Dok danas Italija ne želi zbog neriješenog pitanja obeštecenja optanata dovoditi u pitanje ulazak Hrvatske u EU, smatrajuci da ce upravo ulazak u Uniju omoguciti rješenje tog pitanja na najbolji moguci nacin, Rim je zbog istog pitanja sredinom devedesetih na godinu dana blokirao ulazak Slovenije u EU, odnosno pocetak pregovora izmedu EU-a i Ljubljane. Rim nije uspio jer je Slovenija pristala na tzv. Solanin kompromis, kojim je liberalizirala svoje tržište nekretnina, a optantima dopustila pravo prvokupa na imovinu koju su napustili.
No, nepodizanje novca što ga je Ljubljana uplatila Rimu pouzdan je znak da Italija to pitanje i dalje smatra otvorenim, kao što ne želi ni Hrvatskoj dostaviti racun za uplatu njenog dijela duga.
Štoviše, iz Rima su svaku priliku koristili za dodatno zatezanje, cas tvrdeci da najprije treba revalorizirati iznos duga i obracunati kamate, da bi se drugi put sjetili da bi ipak voljeli dio duga dobiti u naravi. Odatle i neke nekretnine na podrucju Buja što ih spominje Bebic jer je još za Vlade Ivice Racana s talijanskom stranom pregovarano o simbolicnoj dodjeli jednog napuštenog istarskog sela Talijanima (u tom kontekstu spominjalo se Završje). No, Racan na kraju ipak nije imao hrabrosti za takav potez, što je u ondašnjim okolnostima - i s tadašnjom hadezeovskom nacionalistickom opozicijom - i razumljivo.
Premda je Hrvatska u Italiji dobila ustrajnu potporu za ulazak u EU, posebno zahvaljujuci sposobnom talijanskom šefu diplomacije Francu Frattiniju, koji je iskreno prkosio slovenskoj blokadi ukazujuci na njezinu besmislenost, postfašist Fini još je nedavno porucivao da "Hrvatska mora platiti povijesne racune", dok je devedesetih smatrao da prije ulaska Slovenije i Hrvatske u EU ponovno treba otvoriti pitanje granica.
Ako to možda i ukazuje na razlike u Rimu oko, za talijansku Farnesinu, iznimno važne talijanske "istocne politike", svjedoci li možda i Bebiceva neoprezna rimska izjava o postojanju razlika prema tom važnom pitanju i na hrvatskoj strani, što bi nas trebalo puno više brinuti?