Kad je nedavno Državni zavod za statistiku objavio da je u zadnjem tromjesečju prošle godine BDP rastao po stopi od 3,4 posto, što znači da je u cijeloj 2016. gospodarstvo raslo 2,9 posto, u Hrvatskoj gospodarskoj komori izračunali su da je unatoč tome i unatoč rastu u 2015. godini realni BDP još uvijek niži za čak 8,4 posto u odnosu na pretkriznu 2008. Isti je dan i ministar financija Zdravko Marić prognozirao da će takav rast značiti još manji deficit i udio javnog duga u BDP-u, ali je dodao da će se rezultati tih brojki u životu građana osjetiti kad u državi bude rasla zaposlenost.
Krizu su građani Hrvatske itekako osjetili no osjećaju li u svojim životima posljedice oporavaka pogotovu oni najsiromašniji? Je li više ljudi zaposleno i je li manji broj građana koji trebaju pomoć države ili, primjerice Caritasa, koji ima najveću mrežu za pomoć najugroženijima? Ili su samo tu pomoć odlučili potražiti odlaskom iz Hrvatske u razvijenije zemlje Europske unije s obzirom na to da je taj odlazak olakšan 2013. kada počinje hrvatsko članstvo u Uniji? Koliko je djece izašlo iz zone ugrožene egzistencije zbog rasta BDP-a, jer su im roditelji uspjeli pronaći zaposlenje? Pitanja su na koja u Hrvatskoj nema jasnih statističkih odgovora, jer za počeka Hrvatska nema registar stanovništva, niti je od ulaska u uniju u stanju precizno odgovoriti koliko se njezinih stanovnika trajno iselilo, a kamo li koliko ih je to učinilo jer im je egzistencija ugrožena.
Gdje su nestali nezaposleni
Međutim, možda se iz nekih drugih statističkih podataka daju naslutiti odgovori na navedena pitanja. U odnosu na razdoblje najveće krize i rekordne nezaposlenosti koja je u pojedinim trenutcima dosezala i brojku od 400 tisuća, Hrvatska trenutno ima 160 tisuća nezaposlenih manje, odnosno trenutno je na Zavodu za zapošljavanje registrirano 234 tisuće ljudi koji nemaju posao. Izgleda zbilja dobro, i bilo bi dobro da su se ti građani premjestili među zaposlene. No, broj zaposlenih je prema posljednjim podacima oko milijun i 360 tisuća, gotovo 200 tisuća manji nego u pretkriznoj 2008. i prema službenim statistikama manji nego i na vrhuncu krize 2009. ili 2010. i to za šezdesetak tisuća.
Gdje su onda nestali nezaposleni? Prva je pomisao da su iselili u potrazi za poslom, ali dio odgovora vjerojatno se skriva i u povećanju broja umirovljenika. U odnosu na 2008. godinu Hrvatska danas ima gotovo 88 tisuća umirovljenika više. Uz 200 tisuća zaposlenih manje, to znači da je prije krize na sto umirovljenika u Hrvatskoj bio 141 radnik, a danas na sto umirovljenika Hrvatska ima tek 116 radnika. I dok je poskupljenje cijena ili povećanje rata kredita vjerojatno pojelo povećanje prosječne plaće u posljednjem desetljeću od petstotinjak kuna, nije teško zaključiti kakav je položaj umirovljenika čija su prosječna primanja rasla manje od sto kuna i iznose oko 2.255 kuna.
No, što se za to vrijeme događa s onima koji nisu ni u jednoj od tih statistika, koji im osigurava mjesečna primanja, bilo da je riječ o plaći ili mirovini? Podaci Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalu politiku kaže da njihovom stalnom pomoći, zajamčenom minimalnom naknadom u 2016. bilo obuhvaćeno 97. 657 osoba, što je primjerice 15 tisuća manje nego 2013. To je i pet tisuća više nego pretkrizne 2008., ali ta je pomoć 2004. obuhvaćala više od 120 tisuća ljudi. No, ni u Ministarstvu, zbog činjenice da svi koji iseljavaju MUP-u ne prijavljuju promjenu boravka, ne znaju koliko se ljudi odselilo, koliko zaposlilo ili otišlo u mirovinu i tako prestalo primati pomoć.
S obzirom na to da imaju mrežu nadbiskupijskih, biskupijskih i župnih Caritasa, koji dnevno brinu o najsiromašnijima možda bez statističkih podataka najbolje podatke o tome što je kriza učinila socijalnoj slici Hrvatske i je li je rast BDP-a popravio mogu reći u Hrvatskom Caritasu, iako je i njima bez državnih statistika o tome teško govoriti u preciznim brojkama. Pozivajući se na iskustva tih svojih organizacija, ravnatelj Hrvatskog Caritasa mons. Fabijan Svalina kaže da se prema informacijama nadbiskupijskih i biskupijskih Caritasa broj korisnika, odnosno tražitelja pomoći povećava se po stopi od oko 15 posto godišnje.
Na pitanje je li pri tome došlo do promjena u primjerice dobnoj ili obrazovnoj strukturi, ističe da se primjećuje sve veći udio korisnika višeg stupnja obrazovanja.
– Siromašne obitelji sve češće postaju one koje uslijed gubitka zaposlenja – ili nemogućnosti otplate kredita ili režija – padaju ispod granice siromaštva. Sve je veća neotpornost tradicionalno »dobrostojećih« obitelji na različite neočekivane situacije, ekonomsko-egzistencijalne »potrese«..., kaže mons. Svalina.
Pri tome su mlade obitelji, osobito one s više djece ili obitelji samohranih roditelja, tomu još podložnije jer same nemaju, napominje Svalina, osobnih i obiteljskih (financijskih) zaliha koje bi mogle u kritičnoj situaciji aktivirati, a i šira porodica i krug prijatelja sve teže mogu intervenirati.
– Ljudi više nemaju gdje privatno posuditi novac nužan da se prebrodi makar i privremeni gubitak zaposlenja ili nepredviđeni trošak, a bankovne su mogućnosti mnogima već odavno presahle, upozorava Svalina.
Caritas ne raspolaže relevantnim podacima o iseljavanju s obzirom na to da ih nema ni država, ali Svalina ističe da njihove kolega na terenu primjećuju da, u nemogućnosti pronalaženja zadovoljavajućih rješenja u Hrvatskoj, osobito mlađe obitelji visokoobrazovanih roditelja, sve češće odlučuju pokušati život iznova započeti u inozemstvu i pritom se oslanjaju na pomoć onih koji su već otprije životne šanse potražili u inozemstvu.
Na pitanje bilježi li Hrvatski Caritas manje zahtjeva za pomoć s obzirom na dvogodišnji rast BDP-a, Svalina daje nedvosmislen odgovor koji ide u prilog tezi da brojke o rastu BDP-a ne znače ništa dok se ne poveća broj ljudi u Hrvatskoj koji rade i zarađuju za sebe i svoje obitelji.
– Zasad se ne primjećuje pozitivna korelacija između rasta BDP-a i smanjenja potrebe za Caritasovom pomoći. Uostalom, broj blokiranih računa građana ne smanjuje se. Naprotiv! Čini se da ljudi još uvijek žive čvrsto sputani neplaćenim računima i znatno ispod razine koju bi sami mogli prihvatiti kao »normalnu«, kaže Svalina.
Dodaje i da se proširio broj ljudi koji žive iznad granice siromaštva, ali su u stalnom riziku od siromaštva.
– Kategorija rasta BDP, apstraktna je kategorija, koja je – statistički gledano – nadamo se, točna, ali na njen utjecaj na stvarno stanje i životne uvjete u kojima žive brojni hrvatski građani morat ćemo, bojim se, još pričekati. Čini se da će onima koji žive u teškim ili neizvjesnim egzistencijalnim uvjetima, i uz daljnji rast BDP-a na općem nacionalnom planu, još neko vrijeme biti teško prije negoli počnu u vlastitim životima osjećati pomake nabolje, zaključuje ravnatelj Hrvatskog Caritasa. (Jagoda MARIĆ)