Razumljivo je da u tjednu zaljubljenih prevladavaju teme i filmovi koji na neki način slave ljubav, što zorno pokazuje recimo program kina Valli u Puli, a slično je i u ostalim dvoranama.
Uz ljubav na iranski način, pa na hrvatski u "Sonji i biku" Vlatke Vorkapić koji se solidno gleda, iako su ga Puljani ljetos prvi vidjeli na festivalu, evo kroz koje i kakve sve labirinte prolazi ljubav na njemački način, i to onaj ponižavajući iza Berlinskog zida u Istočnoj Njemačkoj u '80-ima u filmu "Barbara" Christiana Petzolda iz 2012. godine.
Zanimljivo je u ovoj njemačkoj priči to da i nakon više od dvadeset godina njemački autori nalaze potrebu i inspiraciju da zavire u to mračno vrijeme izoliranosti i sveopće kontrole Stasija, ali i svojevrsne ruske represije sistema u kojemu nema mjesta za drugačije, već samo za podobne. Nakon velikog uspjeha filma "Good Bye, Lenin!", koji na izvrstan način personificira sistem i život u njemu, nakon čega su tu matricu još uspješnije obradili i prodali Rumunji, teško je ne priznati da se mi divimo ovim filmovima i hvalimo ih, ali nikako ne pristajemo (niti snimamo) na tu i sličnu tematiku i tako uporno dokazujemo da je kod nas režim bio labaviji, ili u najmanju ruku nešto između.
"Barbara" nam pak ukazuje da nije baš tako i da su slične sudbine jednog Gotovca, Budiše, ili mnogih doktora znanosti koji su umjesto na institutima sjedili u nekim uredima kao donosioci pošte, a za svaki dolazak velikog vođe u njihov grad pakirali svoju dekicu i javljali se u zatvor dok On ne ode.
Barbara je liječnica (Nina Hoss) i spada u onaj gornji sloj uškopljene građanske kaste koja živi između potrebe da pobjegne na Zapad i tako izbjegne svakodnevno poniženje pretresa i tihe pratnje i želje da u svom prirodnom okolišu uživa punim plućima pomažući potrebitima.
Na toj dilemi režiser uspješno varira i vodi priču u kojoj je strah stalno prisutan, a pojačava ga još i scenografija sredine zaostale i zapuštene baš kao i sistem sam.
Bijeg i bježanje nisu isto; od sistema se može pobjeći i uz sve rizike, ali od sebe samog ne, i to je ona vrijednost u filmu u kojemu Barbara gotovo nadohvat slobodi, Zapadu, ljubavniku, sve ostavlja i poklanja upornoj djevojci Steli kojoj je to potrebnije, vraća se u bolnicu i zakletvi koju je dala da će pomagati čak i svojem progonitelju.
No, tu je i zgodni kolega (Ronald Zehrefeld) koji kao i Barbara proživljava isto izopćenje, ali jednako vjeruje u nadu da će život započeti kasnije.
Naizgled banalna priča, poput one češke "Bolnice na kraju grada", protkana atmosferom stalnog straha i nadzora, onako kafkijanski, prepuna nepovjerenja oko sebe, a ponajviše u one najbliže, s izvrsnim glumcima koji svojim poslom, izgledom i uvjerljivošću onoga što nam žele ispričati ovom filmu daju značaj velikih ostvarenja u kojima na kraju sve zaboravljamo, a pamtimo samo još jednu priču u kojoj ljubav na kraju pobjeđuje sve.
Barbara i njen kolega između kojih se počelo stvarati povjerenje, a ovdje je to ključ svega, za osam godina će dočekati slobodu, ali će u nju unijeti i ljubav za koju su se žrtvovali. Lijepo i poučno zar ne? (Mate ĆURIĆ)