Barba Armando ne može bez Glasa Istre


Kao što mačka voli ribe, tako barba Armando Prelac iz Momjana voli Glas Istre. Upravo tako, jednostavno i kratko, opisala je svog muža teta Libera, za kojeg kaže da je o tom đornalu ovisan i, kada ga nema, izgubljen je. I čita ga od zadnje do prve stranice i to baš sve, neovisno radi li se o sportu, politici, crnoj kronici ili prilogu za djecu Ružmarin. Pulski je dnevnik obavezni dio svakodnevice ovog Momjanca, posebno zadnjih 20 godina koliko je u mirovini, a počeo ga je čitati još 1959., kada je kao 22-godišnjak bio u vojsci u Zrenjaninu. Tada je Glas Istre bio tjednik, a barba Prelac je bio preplaćen i dobivao ga je poštom.

- Volim čitati, posebno o lokalnim događajima, kaže Armando Prelac i dodaje da mu je najveća patnja nedjelja kada trgovina i pošta u mjestu ne rade, pa nema gdje kupiti Glas Istre. Osim ako ne ide đir do sinove oštarije. Subotom je priča slična, jer je poštanski ured zatvoren - nevjesta ili unuka moraju po Glas u Buje. Supruga Libera svakog ponedjeljka ujutro ide u poštu platiti da mu ga poštar donese na vrata svakog radnog dana. Na pitanje ima li kritiku, primjedbu ili nešto što bi izdvojio, taj 75-godišnjak kaže: "Ne, volim sve u Glasu Istre".

Gospodin Armando je počeo raditi mlad, sa 17 godina u Tvornici cementa u Umagu, a onda je krenuo u Srbiju odslužiti dvogodišnji vojni rok. Ova novina bila mu je veza s rodnim krajem, želio je znati sve što se događa u Istri. No, prisjeća se, Glas Istre tada je imao tek nekoliko stranica, a glavninu tjednika činile su obavijesti o rođenima i vjenčanima te osmrtnice, uz pokoju vijest. Svega se sjeća kao da je bilo jučer.

- Imao sam tada prijatelja iz Livada koji je kući iz vojske otišao tri mjeseca prije mene, u lipnju. Stalno smo se dopisivali i planirali veliku zajedničku feštu kada se i ja vratim doma. No, desila se nesreća - jednog je dana doma marendao i istovremeno slušao radio, a onda je došlo grdo nevrijeme, šajeta je udarila u kuću i usmrtila ga. To sam doznao iz Glasa Istre koji mi je poštom relativno brzo stizao. Tek mi se poslije toga pismo koje sam mu poslao vratilo neotvoreno, priča naš sugovornik. (Razgovarala i snimila Tanja KOCIJANČIĆ)

CIJELI TEKST U DANAŠNJEM TISKANOM IZDANJU.


Podijeli: Facebook Twiter