"Domaći javni dug raste, a BDP stagnira, pa ako naraste cijena kapitala, Hrvatskoj ne gine bankrot 2016. ili 2017." - zaključak je brojnih ekonomista, a javno ga je prošli tjedan iznio analitičar Ekonomskog instituta Željko Lovrinčević. Građanima pak ne mora struka reći da stvari idu nizbrdo - mnogi već žive svoje osobne bankrote, pa je pitanje čime nas još može opteretiti kolektivni? Neki tvrde da državni bankrot zapravo nije kraj svijeta, država ionako ne može u stečaj, štoviše, skloni smo pomisliti, kad je već sve krenulo naopako, možda je i bolje skroz pasti na dno pa krenuti ispočetka. U tom smislu se bankrot poistovjećuje s nekim čistilištem javnih financija u kojem se dio dugova državi otpiše, pa se poslije lakše diše. No, prof. dr. Marijana Ivanov sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta ne slaže se s tom tezom. Kaže da je istina da država de facto ne može u stečaj; ona nastavlja "egzistirati", međutim, račun plaćaju građani.
Nema praštanja
A kako? Pa tako što, iako je moguće da se državi otpiše dio dugova, vjerovnici je ipak "stisnu" da se naplate koliko je moguće, a onda država nema kud, nego dodatno "stisne" vlastite građane. Dolazi do dodatnog rasta porezne presije, jer se od građana nastoji istisnuti svaka kuna kako bi se namirili vjerovnici. Država, kaže, nema na koga drugog prevaliti teret nego na građane.
Ako dakle dođe do situacije tehničkog bankrota, a ona znači trenutak u kojem država više ne može refinancirati obveze koje stižu na naplatu, onda se kreće u neselektivnu (ras)prodaju imovine, dolaze u pitanje isplate iz proračuna, uključivo mirovine i plaće u javnom sektoru, čiji zaposlenici koriste i usluge privatnog, što onda ugrožava i plaće zaposlenih u privatnom itd., dok se dostupnost javnih usluga, zdravstvenih, obrazovnih i drugih, znatno reducira. Najgore posljedice po građane moguće su dakle upravo uslijed situacije u kojoj se može naći zdravstvo, a to je da doslovno više nema čime liječiti, jer ne može kupiti lijekove i ostali materijal nužan za funkcioniranje tog sektora i očuvanje zdravlja ljudi, opisuje Ivanov. Dakle, kolektivni bankrot itekako ostavlja posljedice na svakog od nas, a to da će nam otpisati dio dugova, pa ćemo nastaviti po starom, u to se ne treba uzdati, a kamoli to priželjkivati, ističe Ivanov. Financijska tržišta, pojašnjava, naprosto ne funkcioniraju tako, te navodi primjer Argentine, kojoj dio vjerovnika, a to su američki fondovi, nikako ne želi oprostiti dugove i sada je de facto drugi put u bankrotu.
"Možeš ući u neki oblik predstečajne nagodbe s dijelom vjerovnika, ali ne s cijelim svijetom", kaže Ivanov, dodajući da mi kao država još uvijek možemo popraviti stanje u kojem se nalazimo; vlast se mora pozabaviti rashodnom stranom proračuna, jer će ona kad-tad doći na naplatu, a vuče cijelu zemlju prema natrag. Za primjer, Rumunjska je dobila datum za uvođenje eura (početak 2019.), a kod nas nitko više i ne misli da bismo euro mogli uvesti i u srednjem, a kamoli u kratkom roku, tumači Ivanov.
Imovina kao amortizer
Ona međutim ipak ne misli da ćemo, bar ne tako brzo, u bankrot, i to zato što smo zemlja koja još ima dosta imovine za prodaju.
– Ta imovina može još neko vrijeme predstavljati amortizer ogromne javne potrošnje i neefikasnog javnog sektora, no ako ne bude jasnije fiskalne prilagodbe, one koju će tržišta uistinu prepoznati, riskiramo da se to desi naglo, da nam vjerovnici naprosto "sjednu" i na one dijelove imovine za koje to nikako ne želimo, na vode, šume i druga blaga. Onda riskiramo budućnost – što će nam od resursa koji nas i čine zemljom uopće ostati – kaže Ivanov. Zapravo, dodaje, što si zaduženiji, to imaš manji manevarski prostor da odlučuješ o vlastitoj sudbini, zato se građani i razdužuju pred bankama, no država to ne čini. Iako smo već sada izrazito ovisni o volji kreditora, ipak još uvijek možemo spriječiti najgore – zaključuje Ivanov u nešto optimističnijem tonu. (Aneli DRAGOJEVIĆ MIJATOVIĆ)