O štetnosti dugotrajnog institucionalnog smještaja na razvoj djeteta te o značaju obiteljskog smještaja i utjecaja dobrih odnosa sigurne privrženosti govorilo se danas na 11. regionalnom susretu o udomiteljstvu djece u Istri, koji je održan u povodu Međunarodnog dana prava djeteta, a organizirali su ga Humanitarna udruga OAZA, Udruga udomitelja Istarske županije i Forum za kvalitetno udomiteljstvo djece u suradnji s Obiteljskim centrom Istarske županije.
Hrvatska po sadašnjim pokazateljima neće ispuniti svoj plan deinstitucionalizacije, po kojem bi do 2016. godine samo 20 posto djece ostalo u domovima, a ostalih 80 posto bilo smješteno u obiteljima, bilo da su posvojena, udomljena ili vraćena biološkim roditeljima, upozorili su svi okupljeni stručnjaci.
- Smještaj u institucijama trebao bi biti tek krajnje i privremeno rješenje, ali još nije tako. U prosjeku svako dijete boravi u domu oko četiri godine, a u nekim slučajevima i više od deset godina, što je nedopustivo i zahtijeva provjeru odgovornosti djelatnika centara za socijalnu skrbi te njihovu edukaciju, veli savjetnica pravobraniteljice za djecu Danijela Žagar.
Kao poseban problem istaknula je nedostatak urbanog udomiteljstva, specijaliziranih udomiteljskih obitelji, nezadovoljavajuća je suradnja između centara za socijalnu skrb i udomitelja, nedostatna je i edukacija udomitelja, a nedovoljno funkcioniranje čitavog sustava vidi se i u tome da se djeca iz udomiteljskih obitelji ponekad smještaju natrag u ustanove.
- Djeca koju odgajaju bake i djedovi ili druga rodbina nemaju osjećaj da su udomljena, zadržavaju osobni obiteljski identitet, imaju bolju sliku o sebi, sigurnija su i društvo ih bolje prihvaća. Tražimo stoga da se bake i djedovi po hitnom postupku obrade i dobiju status udomitelja, veli Mirjana Bartolić, voditeljica projekta UUIŽ-a.
Jedna od prisutnih baka upozorila je da joj je nadležni centar za socijalnu skrb odbio status udomiteljice jer nema dovoljno veliki stan (!), iako se već godinama skrbi o svojim unucima kao o svojoj djeci. Starijem unuku, 17-godišnjaku, dozvoljeno je da ostane u obitelji, dok unuku od četiri godine žele izdvojiti pa stoga ova gospođa (čiji identitet nismo otkrili zbog djece) institucije moli da djevojčicu daju na udomljenje njoj ili drugoj baki, koja također sudjeluje u odgoju.
Svjestan da institucija nije dobar izbor ni za jedno dijete, Mladen Kosanović, psiholog Dječjeg doma Pula, kazao je da domovi ipak nisu neka mračna mjesta. "Dječji domovi su poput hitne pomoći za djecu, ali nažalost, taj privremeni smještaj često sklizne u sferu dugotrajnog, koliko se god mi trudili da djeci nađemo smještaj u obitelji." (piše M. JERIN)