Vrsarska zracna luka više od dva desetljeca prima male sportske zrakoplove. Zbog frekvencije dolaznih i odlaznih letova taj je aerodrom dobio medunarodni status i ljetni granicni prijelaz. No, ono što privlaci ne samo medijsku, vec i pozornost pravosuda cinjenica je da je ta zracna luka vecim dijelom sagradena na privatnim i opcinskim parcelama, za koje je država dala koncesiju. Kako je moguce da država izda koncesiju tvrtki ili sportskom klubu za zemljište koje nije u njezinom vlasništvu, pitanje je na koje još nismo dobili odgovor mjerodavnih.
Prica o vrsarskom aerodromu seže u sedamdesete godine prošlog stoljeca, kad je turisticko, tada društveno poduzece Anita iz Vrsara organiziralo Jadranski kup u padobranstvu. Tadašnji aeroklub Vrsar je uz potporu Opcine Porec i Anite dobio na korištenje zemljište na Crljenki i poceo uredivati uzletište. Kasnije je aerodromom gospodarila tvrtka North Adria Aviation, na cijem je celu Rajko Tomašic iz vrsarskog aerokluba.
Dio zemljišta bio je u vlasništvu države, nacionaliziran odmah nakon Drugog svjetskog rata, no problemi su nastali kad je utvrdeno da je dio zemljišta oko piste u privatnom vlasništvu obitelji Božic, Šegando i Miladinovic iz Vrsara. Pista se trebala, naime, sagraditi pa su se vlasnici okolnih parcela dogovorili s tadašnjim Anitinim direktorom Marcelom Popovicem da ce ih tvrtka obeštetiti.
Ana Božic, supruga pokojnog Antona Božica, svoje je parcele dala kceri, ciji suprug Ivan Trošt ondje podiže maslinik. U razgovoru s njima doznajemo da je pokojni Popovic (koji je jedno vrijeme bio hrvatski ministar turizma) dogovorio isplatu svakog stabla u vocnjaku srušenog da bi se pista sagradila. No, problem zemljišta tih triju obitelji nije riješen. Iako su vocke placene, nikako da se riješi status parcela. Obitelj Božic je stoga odlucila zatražiti pomoc suda: 1982. Anton Božic najprije je tužio vrsarsku Anitu, a potom i državu.
S vremenom se sve dodatno zakompliciralo. Raspadom bivše Jugoslavije i uspostavom novih jedinica lokalne samouprave u Istri slucaj je pao na teret Grada Poreca, a potom Opcine Vrsar. Privatizacija je ucinila svoje, a i Anitu je kasnije otkupila Adris grupa, odnosno Maistra. Paralelno s tim, tvrtka North Adria Aviation nastavila je s radom te je za to dobila sve potrebne koncesije od države.
No, to nije sve. Zakonom o denacionalizaciji velik je dio zemljišta oko vrsarskog aerodroma, kao i terena na kojem se on nalazi, vracen prijašnjim vlasnicima, konkretno Emu Šegandu, koji je živio i umro u Francuskoj. Njegovi potomci su zajedno s rodacima iz Pule i Vrsara tako naslijedili 23 tisuce cetvornih metara zemljišta oko Crljenke i onoga na kojem se nalazi aviopista. Za našeg posjeta Vrsaru sastali smo se s nekima od njih. "Sramotno je da se taj spor na Opcinskom sudu u Porecu još vodi", vele revoltirani vlasnici i napominju da je cekanju došao kraj te da ce sami uzeti što im pripada.
Ivan Trošt rekao nam je da ce uskoro ograditi parcelu, cija se meda nalazi na sredini piste. "Dosta nam je cekanja unedogled. Zvali smo geodete, koji su tocno omedili naše zemljište. Jedan piket smo zaboli na sredini piste i ovih cemo dana bagerom zabosti palune i ograditi našu parcelu. Pokušali smo stupiti u kontakt s odgovornima na aerodromu, ali ništa. Ogradit cu pistu pa, ako nekom to smeta, neka me tuži", rekao nam je u dahu Trošt. No, tu prici vjerojatno nije kraj: u Vrsaru se u zadnje vrijeme bruji o tome da se aerodrom gasi te da North Adria Aviation nastavlja poslovanje na otoku Unije, gdje takoder gospodari uzletištem.
Vrsarski nacelnik Franko Štifanic kaže da je ovaj problem Opcina naslijedila nakon odcjepljenja od Poreca. "Ako tvrtka koja gospodari
aerodromom ima financijskih problema, to nije
problem Opcine. Uz to, država daje koncesiju za obavljanje djelatnosti
i to na zemljištu koje nije njezino. Država bi trebala obeštetiti sve
vlasnike pa i Opcinu. U svakom slucaju, ukidanje ili gašenje aerodroma nanijelo bi veliku štetu našem
turizmu", veli Štifanic. Do Rajka Tomašica ni nakon tjedan dana nismo uspjeli doci.