Arbitražna tužba protiv Hrvatske koju je pokrenuo vlasnik Zagrebačke banke UniCredit zbog zakona o konverziji nije stigla iz Italije nego iz Austrije. Otkriva to informacija sa stranica Međunarodnog centra za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) u kojoj stoji da su tužbu protiv Hrvatske 16. rujna pokrenuli UniCredit Bank Austria i Zagrebačka banka te da arbitražni sud nije konstituiran.
Informacija je to koju proteklih dana hrvatske vlasti nisu davale javnosti, a to znači i da podloga toj tužbi nije bilateralni sporazum o zaštiti ulaganja koji su sklopile Italija i Hrvatska, nego ugovor između Austrije i Hrvatske. Takva je odluka talijanskog UniCredita potpuno razumljiva ako se zna da je od 2007. godine UniCredit iz Austrije zapravo vlasnik gotovo 85 posto dionica Zagrebačke banke, koje je dotada u vlasništvu držala centrala iz Italije. Uz to, ugovor o zaštiti ulaganja između Italije i Hrvatske zapravo nije na snazi već tri godine jer ga je Italija, poštujući naputke Europske komisije, raskinula kao i sve takve ugovore koje je imala s članicama Europske unije.
Holding iz Luksemburga
No, za hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova, prema pregledu međunarodnih sporazuma na službenoj stranici, i taj je ugovor još na snazi. Na stranicama UN-a kao i na stranicama talijanskog Ministarstva vanjskih poslova može se vidjeti da je ugovor izvan snage.
Potpuno je onda jasno zašto se UniCredit, osim što je austrijska tvrtka direktni vlasnik Zabe, odlučio na tužbu iz Austrije. No, zanimljivo je da bi čak i vlasnik Privredne banke Zagreb, talijanska Intesa Sao Paolo mogao pokrenuti arbitražni postupak. Ona je naime vlasnik PBZ-a preko svog Holdinga iz Luksemburga. Tako ni tu talijansku bankarsku kuću u podizanju tužbe, iako oni to dosad nisu napravili, ne bi spriječila činjenica da je Italija raskinula bilateralni ugovor s Hrvatskom. Ugovor između Hrvatske i Luksemburga još je na snazi.
No, za hrvatski status na arbitraži talijanski slučaj je zanimljiv. Ta je zemlja, uz Irsku jedina članica Europske unije koja je, kako je to i tražila Europska komisija, izvan snage stavila sve bilateralne ugovore sa zemljama koje su članice Unije.
S druge strane protiv Austrije, iz koje stiže tužba protiv Hrvatske, Komisija je, kao i protiv još četiri zemlje, pokrenula postupak zbog povrede prava EU-a i traži da raskinu sve ugovore s članicama EU-a. Razlog je to što ti ugovori diskriminiraju ulagače ovisno o državljanstvu, odnosno daju prednost ulagačima iz zemalja s kojima su oni potpisani, dok bi na tržištu EU-a svi ulagači morali imati ista prava i zaštitu. U bilateralnom ugovoru između Austrije i Hrvatske koji je potpisan prije gotovo 20 godina između ostaloga stoji i to da »ugovorne stranke nisu vezane njime u mjeri u kojoj je inkompatibilan s pravnim propisima Europske unije koji su na snazi u bilo koje dano vrijeme«. Dakle u trenutku kad je potpisivala ugovor s Hrvatskom, Austrija je bila članica Unije i dala je prednost europskom pravu pred ugovorom s državom koja je u tom trenutku bila daleko i od statusa kandidata. Sada su i Hrvatska i Austrija članice EU-a, ali se tvrtka iz Austrije mimo tih pravila poziva na bilateralni ugovor.
Nacionalni interesi
Zanimljiv je i odnos Komisije prema odlukama arbitraže iz Washingtona. Komisija je u akciju raskidanja ugovora i krenula zato što je u Washingtonu donesena odluka da Rumunjska isplati odštetu švedskom ulagaču čime su ignorirali stajalište Komisije da se takvom odlukom krše pravila EU-a. Komisija je na kraju takvu odluku arbitraže proglasila nezakonitom državnom potporom.
Ukoliko Hrvatska prihvati arbitražu u Washingtonu, moglo bi se dogoditi da taj postupak traje, a da istovremeno sud u Luksemburgu prihvati argumente Komisije i proglasi nevažećim austrijske bilateralne ugovore. Hrvatska bi zato, smatra Dominik Vuletić s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, koji je ujedno savjetnik udruge Franak, morala u Washington poslati samo odgovor da taj Centar nije nadležan za sporove koje ona eventualno ima jer bi sve drugo, smatra on, bilo »ugrožavanje nacionalnih interesa«. Ironično dodaje da su banke, ako su pravnim smicalicama htjele prisiliti državu na nagodbu, onda tužbu trebale podnijeti iz države koja nije članica EU-a, a Hrvatska s njome ima bilateralni ugovor.
SDP-ov zastupnik Peđa Grbin također ističe da Hrvatska ni slučajno ne smije pristati na arbitražni postupak, kao ni na ustupke bankama koji bi bili posljedica pritiska tom arbitražom i njezinim ishodom.
Vuletić: Hrvatska ne smije sudjelovati u toj arbitraži
– Hrvatska u toj arbitraži, u kojoj se UniCredit poziva na bilateralne ugovore, ne smije sudjelovati. Vlada mora štititi naše nacionalne interese, a ministar ne smije brže-bolje priznavati nadležnost, niti se pod prijetnjom tog Centra koji nije nadležan za Hrvatsku treba ići u nagodbu s bankama – upozorava savjetnik udruge Franak Dominik Vuletić. (Jagoda MARIĆ)