Iako je Vlada u Zakonu o turistickom zemljištu propisala da je to zemljište od posebnog državnog interesa i da nema njegove prodaje nego tek davanja u koncesiju, ipak bi sljedece dvije godine na priobalju moglo biti živo u trgovini turistickim zemljištem. Oko sto milijuna cetvornih metra nije ušlo u temeljni kapital trgovackih društava i kampova koje ga koriste, i Vlada je odlucila da to zemljište kad su u pitanju kampovi pripada državi, a kad su u pitanju hotelske kuce lokalnoj zajednici.
Prodaja je zabranjena, ali i ta zabrana ima izuzetke. Tako ce ipak biti moguca prodaja turistickog zemljišta u vlasništvu lokalnih vlasti ako se za njega utvrdi da služi za redovitu upotrebu hotela, odnosno turistickog naselja. O tome koji je dio zemljišta nužan za funkcioniranje hotela i turistickih naselja odlucivat ce lokalne vlasti u cijem je vlasništvu to zemljište.
Kamata cetiri posto
Odluku o prodaji donosit ce, predlaže Vlada svojom uredbom, predstavnicko tijelo, odnosno gradska i opcinska vijeca pa ce turisticke tvrtke koje to zemljište koriste i žele ga u trajno vlasništvo, umjesto pedesetogodišnje koncesije, ovisiti o dobroj volji gradskih i opcinskih vijecnika.
Ako oni tako odluce, turisticke tvrtke izravnom ce pogodbom kupovati zemljište, a ugovor ce potpisivati gradonacelnici i nacelnici. Procjenu vrijednosti zemljišta, stoji u uredbi, napravit ce ovlašteni sudski vještak, ali i njega ce birati predstavnicko tijelo, odnosno gradski vijecnici. Tako bi odnos poduzetnika s lokalnom vlašcu mogao imati poprilican utjecaj na to koliko ce turistickog zemljišta u vlasništvu države biti prodano u sljedecim godinama.
Uredbom, koja se još usuglašava, Vlada predlaže i to da se zemljište može platiti jednokratno, ali i da se u ugovoru može dogovoriti obrocna isplata na najviše deset godina. U tom slucaju kupac ce placati godišnju kamatu od cetiri posto.
Razvrgnuce zajednice
Kad su kampovi u pitanju odluku o prodaji zemljišta nužnog za redovitu upotrebu gradevina u kampu donosi Vlada, a ugovor u njezino ime sklapa ministar turizma.
Uz to Vlada je u jednoj, od ukupno tri uredbe koje se ticu zakona o turistickom zemljištu, propisala i što se dogada u slucajevima kad su kampovi ipak vlasnici dijela zemljišta koje koriste, odnosno kad su dio tog zemljišta ipak uspjeli ukljuciti u temeljni kapital. Država i kampovi u tom su slucaju suvlasnici, a koliki dio ce pripasti svakom od tih partnera odredit ce sudski vještak. Ako se dvije strane ne dogovore u sljedecih godinu dana, odluku ce donijeti sud u parnicnom postupku.
U slucaju razvrgnuca suvlasnicke zajednice, kamp može otkupiti od države njezin udio, ali samo ako je vlasnik više od 50 posto zemljišta. U slucaju da kamp ima manje od 50 posto zemljišta u svome vlasništvu država ce isplatiti privatnog vlasnika. Placa se tržišna cijena, a najdulji rok otplate je osam i pol godina, odnosno 17 polugodišnjih obroka, ali samo ako se placa više od 75 posto vrijednosti kampa. Ukoliko država ili privatni poduzetnik kupuju, primjerice, 30 posto suvlasnickog udjela moraju to platiti u dvije i pol godine. (Jagoda MARIC)
Zarada kao motiv prodaje
Prihod od prodaje dijeli se izmedu države, odnosno buduceg fonda za
turizam kojem ce pripasti 60 posto zarade i lokalne vlasti koja ce
dobiti preostalih 40 posto, što bi mogao biti znacajan motiv za odluke
vijecnika o prodaji, pogotovu u jedinicama ciji su proracuni u
problemima.