Predstojeći jubilarni 20. književno-znanstveni skup "Dani Antuna Šoljana" koji će se u petak i subotu održati u Rovinju, posvećen je Tinu Ujeviću, u povodu 60-godišnjice njegove smrti. Subotnji besplatni koncert Arsena Dedića, uz klavirsku pratnju njegovog sina Matije, u rovinjskom kazalištu Antonio Gandusio u okviru skupa, čini se optimalnim izborom. Dokazuje to dijelom i ovaj razgovor s velikim kantautorom, skladateljem, pjesnikom; premda ovaj redoslijed uloga u jednom kolosalnom opusu može biti i obrnut. Duh, vitalnost, britkost, okretnost, pamćenje, šala iz telefonske slušalice šire glas vječnog mladića. Abdulah Sidran svojedobno je napisao da bi za gram Arsenove gorke vedrine dao tonu svoje patetične filozofičnosti.
- Jake su Vaše veze s Tinom Ujevićem. Uglazbili ste, izdvojimo najpoznatiju pjesmu,"Odlazak (Tamo da putujem)".
- Ujević mi je jedan od najdražih pjesnika, ako ne i najdraži u nas. Nažalost, nisam ga osobno upoznao, ali sam ga jednom vidio u životu. Kad sam još kao gimnazijalac došao u Zagreb, sjedio je na balkonu Kazališne kavane. Imao sam tu sreću vidjeti Tina. On je umro 1955. godine.
- Kad ste imali 17 godina?
- Je, a ja sam prvi koji ga je uglazbio. U lokalu "Tip-top", nekad "Blato", u koji je Tin najviše zalazio, a i ja sam tamo mnogo zalazio i stanovao blizu, tamo sam izveo pjesme. Sada najviše izvodim njegov "Odlazak". Pjevaju je već i razne klape i, uopće, jako je prihvaćena pjesma.
- Uglazbili ste i njegov "Notturno", "Molitvu iz tamnice", "Igračku vjetrova".
- Da, tu je i kazališna predstava koju izvodi Goran Matović, sam ili s Pericom Martinović, a nekad sam ga i ja pratio s gitarom. Enormno smo izvodili Ujevića svuda kuda se kretao - u Beogradu kod "Tri šešira", čak i u Nikšiću, jer je Tin tamo objavio jedno ćirilićno izdanje "Auto na korzu". Interesantno je da se Tin zaputio prema Nikšiću, ali nikad nije tamo stigao; zadržali su se u jednoj birtiji dolje i nisu stigli gore. Ali ja sam, njemu u čast, stigao do Nikšića i tamo sam dobio jedan reprint tog njegovog prvog izdanja. Veliki pjesnik. Naravno da ću u Rovinju otpjevati nešto od Ujevića. Napravio sam i jedan CD pod naslovom "Pjevam pjesnike", pjevam i njega i Krležu i sve tako redom.
- I Antuna Šoljana.
- Ne znam je li ga uopće netko drugi uglazbljivao. Prvo je bila njegova kazališna predstava "Romanca o tri ljubavi" u zagrebačkom ITD-u. Režirao ju je Tomislav Žiro Radić, koji nas je prije par tjedana nažalost napustio (samo nabrajam ljude kojih, na moju neizmjernu žalost, nema). Nakon toga sam uglazbio za vrijeme rata "Seosko groblje I" "Seosko groblje II", koje ću izvest u Rovinju, a uglazbio sam i Šoljanovu "Gazelu" iz knjige "Gazele i druge pjesme". Odlazio sam k njemu kući; bilo mi je vrlo milo jer sam ga vrlo uvažavao.
- Šoljan Vam je pomogao koncem 60-ih, nakon što ste bili zabranjeni, pozivom da objavljujete u časopisu "Književnik", čime je prekinuo vašu desetgodišnju šutnju.
- U to su vrijeme on i Pupačić uređivali "Književnik"; oni su me pozvali, tamo sam objavio svoje pjesme, da bi se onda 1971. godine pojavila moja prva knjiga "Brod u boci", koju je uredio Zvonimir Golob, moj vjenčani kum, kojeg opet nema; samo ih nabrajam. Dakle, Šoljan je bio presudan u tome da opet počnem ponovno pisati i objavljivati. I njega ću pjevati u Rovinju, kao i nešto od mojih standarda. Volim doći u to malo, milo kazalište u kojem sam prvi put nastupio kao student. Mario Boljuni bio je moj veliki prijatelj, studirali smo zajedno. Bio sam kršteni kum njegovog sina. Nema više, nažalost, niti Marija, koji je inače iz Svetvinčenta. On me doveo prvi u Rovinj, u taj teatar. Onda sam ponovno bio s Gabi. U životu sam pjevao pet-šest dočeka Novih godina, a jedna od zadnjih na kojima sam bio bila je u hotelu Eden. Poveo nas je Vigor Finderle iz trija Tividi; doveo je Gabi i mene. A onda je muzičar Ante Cetinić rekao: "Imam jednu milu sestru za koju mislim da je darovita". I onda smo mi prvi put u Rovinju dobili Meri Cetinić. U Rovinju mi je uvijek bilo milo. Predivno je mjesto.
- Koje je bilo i Šoljanov izbor.
- Naravno, Šoljan je tamo živio. Imao je tamo i svoj brod.
- Istra mu je bila pozornica odličnih romana "Kratki izlet" i "Izdajice".
- To vam je tako. Ja volim Istru. Recimo, Gabi je rođena u Berlinu, moja mati u Rupama pokraj Visovca, ja u Šibeniku, a Gabinin tata, pak, u Puli. A moja kćerka, nakon brojnih godina života u Americi, nakon 23 godine Holywooda (ima kuću u Kaliforniji) doleti u Šibenik i odluči u našoj staroj bolnici roditi moju drugu unuku Emu.
- Mnogi razmišljaju o odlasku iz Hrvatske, a ona se vratila kući.
- Veliki talijanski pjesnik Salvatore Quasimodo napisao je stih koji glasi: "Čovjek ma gdje bio, vapi udes zavičaja". A opet, imate i čudnu rečenicu Rimbauda, koji je rekao:"Zavičaju, ti truješ kao bolest". Jer, znao je zavičaj i meni napraviti mnogo zla, uza svo dobro koje mi je napravio. (Zoran ANGELESKI)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU