APU – Postmodern Art Ensemble u nedjelju će u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti izvesti performativno djelo "Slučaj MSU" u sklopu festivala Breakthrough, koji se održava od 21. do 24. lipnja.
APU je pozvan da boravi na umjetničkoj rezidenciji u dvorani Gorgona u MSU-u u Zagrebu od 17. do 23. lipnja, a sklopu rezidencije istražuje i razrađuje koncepte rada s operacijama slučaja (aleatoričnim otvorenim konceptima), temeljenim na paradigmi usmjerenosti i vezanosti za tišinu u kojoj se zvukovi rađaju, u kojoj zvukovi odjekuju, i u kojoj zvukovi nestaju, a gdje zvukovi izražavaju – ne autorove misli, imaginaciju, čuvstva itd., već sami sebe u posljedičnim susretima s drugima.
Performativnu partituru izvodi APU – Postmodern Art Ensemble u sastavu: Milan Grbić, Iva Štefančić, Vinka Burić, Luka Žužić, Neven Radaković, Kaja Farzky, Hrvoje Štimac, Branko Nikolić. Performativna partitura "Slučaj MSU" temelji svoj scensko-ambijentalni aspekt na konceptu zagrljaja. APU poziva publiku u zagrljaj otvarajući prostor unutar samog ansambla smještenog na sceni. Publika smještena u pokretnom krugu scene, okružena ansamblom, slobodna je interaktivno sudjelovati u izvedbi.
Otvoreni koncept performativne partiture "Slučaj MSU" podrazumijeva svaku eventualnost u zvuku, šumu i pokretu, a nedeterminiranog je sadržaja, strukture i morfologije kontinuiteta te istražuje zvučne objekte i rad sa zvučnim objektima koji su posljedica istraživanja performera u samom trenutku izvedbe te zvučnih objekata ekstrahiranih iz datuma izvedbe – 23. lipnja 2013.
Sama organizacija izvedbe partiture, kao i njena struktura, pa naposljetku i njena morfologija koja je izraz kontinuiteta, određena je slučajem – neposredno prije same izvedbe - bacanjem papirića na prostor koji određuje vrijeme, vađenjem papirića iz bubnja (princip lutrije) koji određuju organizaciju paralelnih djelovanja te drugim tehnikama slučajnog ili nasumičnog odabira koje određuju slijed samih situacija u vremenskom kontinuumu.
U prvom je planu otvorenost koncepta koji je fokusiran na trenutak samog izvođenja te konceptualizacija partiture lišene autorske kontrole nad samim ishodom – koji je kao takav – u potpunosti posljedičan.
Time je u središte pozornosti život, odnosno jednadžba umjetnost kao život (život kao umjetnost) - izraz prihvaćanja života sa svim svojim eventualnostima, koji se kanalizira kroz trenutak ovdje i sada. Koncept omogućava paradigma usmjerenosti i vezanosti za tišinu kao počelo u kojoj zvukovi i šumovi, oslobođeni intencija da izražavaju, pokazuju sami sebe po principu djelovanja prirode. (B. VINCEK)