Najprije Poreč, potom Pazin i Pula, a danas i Rovinj, mogli su uživati u onome najboljemu iz svijeta animacije što se ove godine, 24. put po redu predstavlja na Animafestu u Zagrebu, a Istra s još dvanaest hrvatskih gradova prvi put može istovremeno pratiti izbor zlata vrijednog animiranog filma. I to onoga koji se još uvijek drži koliko-toliko najbolje tradicije nadaleko poznate Zagrebačke škole crtanog filma. One u kojoj je ideja, mašta, linija, crtež, dosjetka i nadasve neka sasvim drugačija filmska imaginacija otvorila mnogim autorima neslućene mogućnosti izražavanja i istraživanja u svijetu animacije.
Samo da podsjetim da ni svemogući Disney nije mogao na to ostati imun pa je naš redatelji i animator Dušan Vukotić 1961. za svoj "Surogat" dobio Oscara kao prvi i jedini izvan dobro čuvanih vrata Hollywooda, a da su Zagreb i njegove autore kroz Zagreb film posjetili mnogi i najveći svjetski animatori. Dakle, u tom kontekstu treba gledati i ovih šest filmova prvog dana pulske reprize Animafesta u kinu Valli koji su bili nominirani za najvažniju
europsku animacijsku nagradu Cartoon d’Or, a zajedničko im je to što su iz tematskog programa festivala Lutka film.
Pogađate, radi se o filmovima u kojima se animiraju lutke, a do kojeg savršenstva je to došlo najbolje pokazuje film "Pisma žena", Augusta Zanovella (Francuska, 2013.) svojevrsni hommage Prvom svjetskom ratu čiju stoljetnicu upravo obilježavamo, a autor Zanovello lucidno je vojnike-lutke od papira u ratnom paklu u prvoj novovjekoj klaonici "krpao" pismima najmilijih, uzvraćenim i nepročitanim koja najčešće nisu primaoce zatekli žive.
Ti "zavoji" na ranjenom tijelu, na srcu i duši nevjerojatna je humana poruka i danas, pogotovo u ovo digitalno doba - što posebno daje značaj i poantu filmu - koliko smo otuđeni u miru da nam za eventualni rat koji nam stalno visi nad glavom naprosto nema lijeka i obloga koji bi zaliječio (ili spriječio) svako ranjavanje.
"Bettyn blues" Rémi Vandenitte (Francuska-Belgija, 2013.) također je mali poučni vremeplov o rasizmu i ulozi glazbe koja sve miri, ili spaja, a u kojoj mladi gitarist nastupi u starom blues-klubu u Louisiani te se kroz sjetnu melodiju prisjeća legende o Blind Boogie Jonesu iz New Orleansa 1920-ih u K.K.K. klanu koji je palio i žario. Dok je u prvom filmu animacija, ideja i poruka dominantna i pravi školski poučak, u drugom je crtež-scenografija ono što se približava mladoj publici poput stripa i podučava ih. Glazba je baš u animaciji najčešće ono drugo vezivno tkivo koje podiže emociju i koja nadoknađuje sve ono što nije "snimljeno" ali je oživljeno.
"Naglavce" Timothyja Reckarta (Velika Britanija, 2012.) režiserski je nešto zahtjevniji posao kako kroz animaciju poručiti starijima koji su se otuđili da se opet nađu negdje na čvrstom tlu. Ovdje bračni partneri Walter i Madge žive odvojeno - jedno na stropu, drugo na podu, a kako ih opet uravnotežiti stvarno je jednako velik izazov za Reckarta koliko i za sam brak.
"Kali, mali vampir" Regine Pessoa (Portugal, Kanada, Švicarska, Francuska, 2012.) je crno-bijela skica (s malo crvenila kao krv) i slatka poruka koliko je moći u sjeni, a koliko nade u svjetlu. Ako ovome dodamo markantan glas naratora Christophera Palmera dobijete i na važnosti.
"Ja sam Tom Moody" Ainsliea Hendersona (V. Britanija, 2011.) je u lutkarskoj animaciji također impresivan, kao davno otkriće onih čeških nespretnih majstora, također s glazbom kao lajtmotivom i nadrealnom fikcijom da u odraslom glazbeniku čuči kompleks dječaka koji je morao pjevati ono što nije želio, a sada kada želi ne može. "Stranputica" Rocío Álvarez (Francuska, 2012.) animacija je linije i crteža u kojemu izvjesna Chloé po deveti put polaže vozački ispit i nekako je blizak onome što su uspješno radili i naši animatori.
Svakako valja pozdraviti ovaj animirani izlet u Istru, kao pravo otkriće i uvid u onaj vrhunski svijet animacije koji pokreće strast kod mladih da se late posla i vrlo složenog zanata da bi i sami ispričali/snimili neku svoju priču. Ili možda svoj svijet iz slikovnica, stripa, plastelina, crteža naprosto oživotvorili. (Mate ĆURIĆ)