Kazalište Mala scena iz Zagreba gostovalo je danas u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula s predstavom "Ana i Mia" u režiji Anice Tomic. Izvrsne Nika Miškovic i Mia Biondic glumile su u ovoj zanimljivoj predstavi, vrlo aktualnoj, namijenjenoj prvenstveno tinejdžerima i mladima.
Predstava je prije svega informativna, a Ana i Mia su -anoreksija i bulimija. Oboljelu djevojku igra Nika Miškovic, a njezinu prijateljicu Mia Biondic.
- Imala sam trinaest godina, nisam znala što se dogada, nitko mi nije rekao što se dogada. Ana je izabrala mene… Ana me uvjerila da ne mogu živjeti bez nje. Uvijek je kraj mene… Toliko sam puta od nje pokušala pobjeci. Ponekad mi se cinilo da sam u tome uspjela, da sam konacno pronašla pravo skrovište, ali Ana me uvijek pronade, uvijek zna pronaci svoj put. I nije sama. Ana nikada ne dolazi sama. Ruku pod ruku s Mijom, tako u jednom od svojih sugestivno izrecitiranih monologa progovara protagonistkinja, djevojka koja uslijed teškog djetinjstva obolijeva najprije od anoreksije, a zatim i od bulimije.
Autorski projekt redateljice Anice Tomic i dramaturginje Jelene Kovacic nastaje kao kazališna studija dviju gotovo sestrinskih bolesti: anoreksije i bulimije - dva izrazito teška i cesta poremecaja u prehrani, problema koji zahvacaju sve veci broj mladih.
Pohvalno je što se ova predstava pokušava definitivno maknuti od raznih paušalnih ocjena i zakljucaka o tim bolestima, kao o pubertetskim hirovima te ih predstavlja kao cin krajnje autodestrukcije, situaciju životne ugroženosti i stanje teške tjelesne iscrpljenosti, a sve to potkrijepljeno medicinskim podacima.
Život s anoreksijom i bulimijom pretvara se u zacarani krug iz kojeg je nemoguce izaci bez strucne pomoci, što je u ovoj predstavi vrlo zorno prikazano.
Predstava nije nimalo laka, no nije pateticna i bez klišeja i odredenih stereotipa predstavlja bolest i stav društva prema njoj. Predstavljena je na objektivan, informativan nacin, bez nepotrebne retorike.
Glazba Frana ?urovica je tjeskobna i izvrsno oslikava sam tijek predstave, monologe protagonistkinje te pokušaje njezine majke i najbolje prijateljice da je trgnu iz toga stanja i njihovih nagovora da se izlijeci.
Kroz prizmu dogadaja, uz minimalisticku scenografiju i funkcionalnu kostimografiju samih autorica, predstava progovara i o nedostatku razumijevanja, o brojnim poteškocama koje tinejdžeri imaju u prihvacanju sebe, kao i o neosjetljivosti društva prema oboljelima i cinjenici da ih društvo nerijetko stigmatizira.
Kraj nije tipicni sretan kraj, vec nagovještaj, nada da ce se nešto napokon dogoditi, da se nakon dugog mracnog tunela nazire svjetlost.