Premijerna projekcija slovenskog dokumentarnog filma "Aleksandrinke" redatelja Metoda Peveca bit ce održana u cetvrtak u 19.30 sati u kinu Valli, a projekciji ce nazociti i sam redatelj.
Film "Aleksandrinke" je prica o bolnom emigriranju gotovo iskljucivo žena. Zbog siromaštva i fašisticke politike žitelji Vipavske doline u zapadnoj Sloveniji napuštali su svoja ognjišta.
Brojni muškarci emigrirali su u Argentinu, dok su žene i mlade djevojke odlazile u Egipat, u Aleksandriju, gdje su desetljecima radile kao dojilje, dadilje i kucne pomocnice.
Od Metoda Peveca, koji je lani na 58. festivalu igranog filma u Puli za svoj film "Laku noc, gospodice" u konkurenciji manjinskih koprodukcija osvojio Zlatne Arene za kameru, glavnu žensku ulogu i režiju, htjeli smo doznati kada je prvi put cuo za Aleksandrinke te je li odmah želio snimiti film o njima.
- Aleksandrinke su dugo bile tipicna tabu tema. Vrlo se malo znalo o njima. Mnogo više se šuškalo o cudnovatim ženama koje su odlazile u Egipat kao nevine i poštene katolicke djevojke ili žene i vracale se potpuno promijenjene: ponekad bogate, ponekad siromašne, ali uvijek strane, otudene, nekako oprljane svijetom.
Egipat nije bio samo Afrika, u to je vrijeme Aleksandrija bila takozvani mediteranski Pariz, grad raskošnog života. U njemu je živjelo i više tisuca Slovenki. Cak je najbogatija strankinja u tadašnjom Egiptu bila slovenskog podrijetla.
Prije možda petnaest godina poceo sam s istraživanjem, s prvim intervjuima, ali sam odustao - tabu je bio prejak. Sve što sam snimio, bilo je jako autocenzurirano. Tako da sam bio odustao.
Jeste li dugo razmišljali o tome želite li o Aleksandrinkama snimiti igrani ili dokumentarni film?
- Sanjao sam o igranom filmu, cak sam napisao par scena, a kad je prica izašla na more, na parobrod, bilo mi je jasno da pišem nešto za što u Sloveniji nema novca. Preskupa ideja. Tako da igrani film ni u scenaristickim snovima nije stigao u Egipat. Ponovo sam odustao i tek prije tri godine vratio sam se temi.
Film govori o mladim ženama iz Vipavske doline koje su izmedu dva rata posao kao dojilje, dadilje i kucne pomocnice našle u Aleksandriji, u Egiptu. Otkud ta cudna veza? Zašto Egipat?
- Vrlo jednostavno. Trst je bio glavna luka tadašnje Austro-Ugarske. Sredinom 19. stoljeca pocela je izgradnja Sueskog kanala. U Egipat je odlazilo sve više bogatih stranaca sa svojim familijama. Trebala im je pomoc. Ženske radne snage u islamskom svijetu nije bilo. Tako je pocela ta vecinska ženska emigracija, ali ne samo iz Slovenije - odlazile su i Sicilijanke, Grkinje i Dalmatinke.
U vrijeme moje istrage naišao sam i na doktorski rad, koji je na Harvardu završila egipatska koptkinja. Ona je pisala o tom fenomenu jer je bila fascinirana svojom guvernantom. Nisam istraživao dalje jer se ispostavilo da nije bila Slovenka nego vjerojatno Hrvatica.
Je li bilo lako doci do posljednjih Aleksandrinki? Koliko su trajale pripreme za film, a koliko dugo ste ga snimali?
- Ništa nije bilo teško, samo što je tražilo vrijeme. Najstarija je Aleksandrinka za vrijeme snimanja imala 101 godinu, pa 99, pa 97… Moji najmladi sugovornici su imali oko 80 godina, a bilo je vrlo lijepo razgovarati s njima. Pripreme i snimanje su se razvukli na više od tri godine. (Razgovarao Boris VINCEK)
CIJELI RAZGOVOR PROCITAJTE U TISKANOM IZDANJU OD SRIJEDE.