Aktivisti za ljudska prava s kojima smo razgovarali o slučaju Josipa Perkovića kažu da je za njegovo neprocesuiranje kriva politička odluka državnog vrha tijekom devedesetih. Manje su pak jasni odgovori nekih zašto je tu, za razliku od nekih drugih slučajeva, izostao pritisak nevladinog sektora na državu da se procesuiraju bar neki slučajevi jugoslavenskog državnog terorizma.
Tako predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava (GOLJP) Zoran Pusić kaže da sve demokratske države posežu za fizičkom likvidacijom onih koje smatraju teroristima te da je tako radila i Jugoslavija.
- Pogledajte samo što sve danas rade Sjedinjene Države i Izrael kada su u pitanju teroristi. Pogledajte što se dogodilo s Osamom bin Ladenom. Teroristi su bili i dobar dio onih koji su nastradali u sukobima s jugoslavenskim sigurnosnim službama. Riječ je bila o ljudima koju su na primjer podmetali eksplozivne naprave u kina.
Naravno neki od onih koji su ubijeni bili su ipak samo politički protivnici. Na primjer Bruno Bušić koji je nastradao čini mi se samo zato jer je snimljen kako je na nekom filmu o emigrantskim teroristima.
Takve su stvari nedopustive i treba ih ako ništa drugo moralno osuditi. Ali o tome treba govoriti odgovorno, a ne bombastično s jakim ideološkim nabojem kao što se to radilo devedesetih, rekao je Pusić.
Ravnateljica Dokumente Vesna Teršelić izostanak procesuiranja zločina koji su se dogodili prije devedesete vidi u političkoj odluci na najvišoj razini da se tako nešto ne radi.
- Tijekom devedesetih nije bilo političke volje. Vjerojatno zbog toga jer je puno ljudi iz jugoslavenskih sigurnosnih službi postalo dio aparata sigurnosno obavještajnih agencija u vrijeme Franje Tuđmana. A nakon Tuđmanove smrti ispada da se tim ljudima u tišini zapravo progledalo kroz prste, rekla je Teršelić.
S njom se slaže i predsjednik Inicijative mladih za ljudska prava Mario Maržić.
- Vjerojatno je bila riječ o nekoj vrsti političke odluke da se nadležne institucije time ne bave, rekao je Maržić.
Što se tiče konkretnog slučaja Josipa Perkovića, Teršelić nema nikakve dvojbe da bi ga trebalo riješiti, te da joj je žao da se o Zakonu raspravlja na politički način.
- Republika Njemačka je napravila ono što je bila obavezna. To je sada obvezna napraviti i Hrvatska. Svi se zločini moraju istražiti. I zato smatram da nema razloga da postoji vremensko ograničenje za izručivanje naših građana. Ono ne bi trebalo postojati, smatra Teršelić.
I Maržić smatra da bi zakon trebao biti depersonaliziran te ne želi ulaziti u nagađanja je li se uvođenjem ograničenja željelo pogodovati Josipu Perkoviću. Navodi i razloge zbog čega se primjerice njegova udruga ne bavi zločinima iz vremena komunizma.
- Mi smo se odlučili baviti zločinima koji su se dogodili nakon devedesete. Ne bavimo se onim što se događalo prije toga jer mi nismo organizacija koja može pokriti sve. Da bismo se bavili time, trebali bismo imati ili veći tim ili bismo se onda svim time bavili bitno manje profesionalno, rekao je Maržić. (Z. CRNČEC/NL)