Kristu sam upoznao prije tridesetak godina. Već je tada bolovao. Ali nosio je to s osmjehom, bezbrižno, kao da se ništa ne događa. Tada mi je, jednom prilikom, onako..., u jednom dahu..., uz piće, rekao stihove Otona Župančića: Kuj me živote kuj./Ako sam kremen, sijevat' ću./Ako sam čelik, pjevat' ću./Ako sam staklo, nek' se smrvim.
Danas, nakon što sam aktivno gledao tih njegovih zadnjih trideset godina, konačno ispravno razumijem što je želio reći. U tom me periodu život naučio da poštujem kremen, divim se čeliku, s mrvicom tuge pogledam staklo. Jer, ovi su stihovi način života. Sviju nas. I svi bismo da smo čelik. Ili bar kremen. Ali ne ide. Ipak, postoje borci i oni koji to nisu. Ne znači to da su jedni lošiji od drugih. Ali im je filozofija života drugačija.
Krista je živio čelik. Život koji je, cijelo vrijeme, bio opaka borba. Biti bolestan četrdeset godina, proći nebrojene operacije, i sve to s onim, spomenutim, osmjehom, s bezgraničnom nadom i vjerom u sebe samoga, to mogu rijetki. Ali, kako to prekrasno reče Kant: "Smrti se najmanje boje oni čiji život ima najveću vrijednost". A Krista je četrdeset godina praktički pripadao smrti, ne davši joj, pritom, ni trunke šanse da pobijedi. Prekrasno, a istovremeno, toliko tužno.
Nevjerojatna preciznost
Uvijek sam se pitao zašto se neki ljudi moraju napatiti, dok drugi prolaze "lišo". Sve sam skloniji misliti da je to zato što ovi prvi to mogu, a ove druge bi patnja smrvila. Čelik i staklo. Prirodan redoslijed stvari, često nepravedan ali ipak prirodan. Ali, pustimo smrt. Uostalom, svih nas čeka. Većina bi potpisala Kristinih 84 godine. Ali samo brojku, ne i način, naročito ne zadnjih trideset godina. Dakle, 'ajmo, ipak, na ljepše teme.
Sjećam se njegove nevjerojatne preciznosti. Više sam to puta pričao kao anegdotu. Dakle, nekom zgodom, dogovaramo mi, telefonom, susret u Puli. Dogovorismo mjesto pa pokušavamo i vrijeme. I čovjek mi reče: "Dolazim u 12,45, a najkasnije u 12,48". I bi tako. Uvijek mi pomisao na tu zgodu izmami osmjeh. Ne samo zbog preciznosti, nego i zbog lucidnosti, duha, osjećaja za humor i, jasno, opet čelika. Ili kremena. Svejedno. A taj osjećaj za humor proizveo je i njegovu legendarnu izjavu, nakon što je Jugoslavija osvojila Svjetsko košarkaško prvenstvo u Ljubljani 1970., kada je američkim funkcionerima rekao: "Mjesec je vaš, a zlato je naše", aludirajući, jasno, na američko slijetanje na Mjesec 1969. godine.
Bio je prvi jugoslavenski košarkaš koji je, 1954. godine, igrao u inozemstvu. U jednom intervjuu rekao je da je izabrao Rim zbog usavršavanja u struci, a i zbog prijateljstava s ljudima iz Vječnog grada. To je rezultiralo njegovim angažmanom u rimskoj ekipi Stella Azzura. Nije dugo ostao, svega tri mjeseca, pola prvenstva, ali je bio toliko omiljen da su mu suigrači, prilikom odlaska, poklonili tada legendarni Fiat Topolino.
Pet jezika i tri pasivno
U Italiji je ostavio trag i kao trener. Dvije godine trenirao je Snaidero iz Udina. I bio i više od trenera. Otac i prijatelj igračima. Otuda i dirljiva izjava Edija Snaidera, tadašnjeg spiritus-movensa tog kluba, koji je, nakon što je čuo za Kristinu smrt, rekao: "Bio je veliki trener, veliki strateg, fantastična osoba, ostat će zauvijek u srcima moje obitelji i košarke Udina".
S Kristom je bilo lijepo razgovarati. Bili su to razgovori bez limita u temama, skakalo se s jedne na drugu, jednostavno, taj je čovjek u svim područjima "bio doma". Književnost, umjetnost, sport, posao, politika, mediji..., ma, što god. Uz to, aktivno je govorio pet jezika i još tri pasivno. U Glasu Istre ostavio je, vjerojatno, najdublji trag. Sjećam se 1992. godine, vremena privatizacije i pretvorbe, kada, bez njega, Glas Istre jednostavno ne bi opstao.
Upravo je on omogućio da se taj proces provede do kraja, da se odmaknu svi pokušaji preuzimanja, da te istarske novine i dalje, svakoga dana, donose vijesti u gotovo svaku istarsku kuću. Njegov angažman u medijima bio je nepristran, apolitičan i više nego pošten. U intervjuu Glasu Istre, 2007. godine, rekao je nezaboravnu misao: "Novinar je dužan svojim čitateljima, prije svega, predočiti istinu. Ne može se nikome oprostiti pisanje neistine.
No, moram priznati da me impresionirala misao francuskog filozofa Descartesa, koji je kazao da u životu nije sreo niti jednog čovjeka koji nije bio u pravu". Eto, bio je Krista i više nego svjestan osjetljivosti medija, činjenice da novinske kuće nisu menadžerske kuće, da bi svi koji rade u medijima morali globalno shvaćati medijski prostor, da taj prostor nitko nema pravo privatizirati i učiniti nemedijskim.
Vizionar i u medijima
Smatrao je da novine moraju biti statusni simbol onih koji ih čitaju, da medijski prostor mora biti uravnotežen, da mora postojati apsolutni sluh za tehnološki napredak. Kada se ove misli sagledavaju u svjetlu današnjeg stanja u hrvatskim medijima, jasno je da ih je, tada, 2007. godine, izgovorio vizionar, osoba neiskvarenog duha, osoba s iznimnom dozom poštovanja prema čitateljima. O Kristi bi se još štošta moglo reći. Nije lako živjeti poslije smrti, za to, najčešće, treba potrošiti cijeli život. Pa, onda, ne zamjerite što ću mnoge detalje ljubomorno sačuvati samo za sebe. I za neke buduće priče. Dok i mene smrt ne odnese.
Kaže se da ljudi koji bježe od smrti, zapravo trče za njom. Krista je uvijek trčao u suprotnom smjeru. I puštao smrt da kaska za njim. Jer je, u tom smjeru, svakoga dana bilo nešto novo, nešto vrijedno, nešto neophodno. Iza svakog ugla čekala je nova priča, nova utakmica, nova ideja. A Krista ništa od toga nije želio propustiti. I kada ga je smrt, konačno, sva zadihana, sopćući sustigla, on je za nju bio potpuno spreman. I nasmiješen. Jer, nije bilo ni trunka sumnje tko je pobjednik. Tko je čelik. I tko je staklo. (A. F.)
Boris Kristančić - faktografija
- 1932. - 21.11. rođen u Skopju gdje mu je otac bio zaposlen. Nakon djetinjstva, dolazi u Maribor gdje se počinje baviti sportom. Ubrzo seli u Ljubljanu, gdje studira i diplomira na Građevinskom fakultetu. Paralelno igra košarku u ljubljanskoj Olimpiji.
- 1951-1960. - nastupa u reprezentaciji Jugoslavije, odigravši 81 službenu utakmicu; 6 godina je kapiten reprezentacije
- 1954. - kao član reprezentacije, sudjeluje na Svjetskom prvenstvu u Brazilu
- 1954. - postaje prvi jugoslavenski igrač koji igra u inozemstvu, nastupajući za ekipu Stella Azzura iz Rima
- 1957. i 1959. - kao igrač ljubljanske Olimpije osvaja košarkaško prvenstvo Jugoslavije
- 1957. i 1959. - sudjeluje na dva europska prvenstva u Bugarskoj i Turskoj
- 1960. - član je jugoslavenske ekipe na Olimpijskim igrama u Rimu
- 1961., 1962. i 1966. - kao trener ljubljanske Olimpije osvaja košarkaško prvenstvo Jugoslavije
- 1961.-1962. - komentator i urednik sportskog programa RTV Ljubljana
- 1963.-1965. - glavni pokretač izgradnje Hale Tivoli u Ljubljani
- 1967.-1968. - trener ekipe Snaidero Udine
- 1967.-1991.- obnaša više gospodarskih funkcija; dugogodišnji je direktor poduzeća Emona Globtour Ljubljana. Istovremeno je više od 20 godina, predsjednik stručnog savjeta Košarkaškog saveza Jugoslavije.
- 1970. - predsjednik je organizacionog odbora Svjetskog košarkaškog prvenstva u Ljubljani, na kojemu je Jugoslavija postala, po prvi put, svjetski prvak
- 1970. - dobitnik je Bloudekove nagrade za iznimne zasluge za košarkaški sport
- 1984.-1986. - jedan je od inicijatora i osnivača Svjetske košarkaške akademije u Puli
- 1992. - postaje jedan od vlasnika Glasa Istre i predsjednik NO
- 2001. - dobitnik je Častnog znaka svobode Republike Slovenije za 50 godina rada u košarci.
- 2015. - 29.10., preminuo u Ljubljani